Osorna pozicija antimodernista crkve sve se više usmjeruje na slobodno
zidarstvo kao "glavnog neprijatelja", premda se ta kritika ujedno odnosi
na cjelokupan društveni i politički razvitak posljednjih stoljeća. Ona
zapravo cilja na jedan srednjovjekovni odnos države i društva. U tom
scenariju masonstvo ima samo zastupničko značenje - imenuje se dio, a
misli se na cjelinu, jer crkva i dalje želi državu ustrojiti na temelju
kršćanskih institucija, a masonstvo na temelju razuma. Ta oprečnost nije
obično oprečnost mišljenja, nego temeljna oprečnost ljudskog roda
MASONERIJA U HRVATA
Ne smije biti neuočeno da se djelatnost slobodnozidarskog pokreta u Hrvatskoj
ostvarivala u nizu iskrenih akcija za boljitak svih segmenata društva.
Isto tako bio je to u Hrvatskoj pokret elite
Prvi doticaj naših ljudi sa slobodnozidarskim pokretom zbio se na stranom tlu. Susret je bio dvoputan: preko grupe časnika koji su tijekom Sedmogodišnjeg rata 1756-1763 dospjeli u Augsburg te preko istaknutih članova plemićkih obitelji koji su ušli u strane lože, uglavnom u Beču. Kazimir grof Drašković postaje članom lože 1742. a njegov sin Ivan grof Drašković ne samo da je pripadnik lože nego je spiritus movens pokreta u Hrvatskoj u drugoj polovini 18. stoljeća, odakle se slobodno zidarstvo širi i u Mađarsku.
Prema vodećem mađarskom povjesničaru s prijelaza 19. u 20. stoljeće Henriku Marczaliju, protonotar (prabilježnik) i član Kraljevinskog vijeća, veliki župan Zagrebačke županije i vrhovni ravnatelj nauke (školstva) Nikola pl. Škrlec Lomnički (1729-1799) bio je 1786. član budimske slobodnozidarske Lože K prvoj nedužnosti. Riječ je o najobrazovanijem političaru, pravno-povijesnom piscu i unapreditelju gospodarstva i uprave kojeg je imala Hrvatska u drugoj polovini 18. stoljeća.
Osnivanje loža. Uz Ivana grofa Draškovića, i Georg grof Niczky ima neprijepornu ulogu u širenju pokreta slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, od tzv. časničke lože osnovane u Glini 1769, preko loža u Križevcima, Osijeku, Varaždinu, Zagrebu, pa sve do one u Budimpešti.
Rad tih loža, čija je pokretačka snaga bio Ivan grof Drašković - poznat kao napredan pripadnik svojega sloja, koji uvodi suvremenije načine obrade zemlje, te, prema slobodnozidarskoj predaji, po prosvjetiteljskijem i ljudskijem odnosu spram podložnika - ugasio se ubrzo nakon njegove smrti 1787. U sačuvanoj arhitektonskoj tabli (zapisniku prisutnih na sastanku lože) osječke Lože Vigilantia (kasnije Zur Wachsamkeit) iz 1785, među 39 članova pet je pravoslavaca (od kojih valja istaknuti Jovana Šakabendu i Stevana Stratimirovića, visoke crkvene dostojanstvenike - prvi je tada bio episkop u Novom Sadu, a potonji iguman Krušedolskog manastira), po jedan evangelik i protestant, a ostali su rimokatolici. To pokazuje djelatno slobodnozidarsko zalaganje za vjersku snošljivost.
Tabla je vrlo rijetko autentično vrelo iz 18. stoljeća, nastalo radom same te lože. Slična su se vrela od drugog desetljeća prošlog stoljeća uništavala, a ona sačuvana iz hrvatskih zemalja uništena su u Mađarskoj za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Zanimljiv je i socijalni sastav Vigilantije: uz grofa Niczkyja, u njoj su samo dvojica baruna, no mnogo je više plemenitih -dvadesetpetorica, među njima skupina časnika, viši činovnici, nekolicina odvjetnika, pokoji liječnik i nekoliko službenika grofa Pejačevića. Prije grofa Niczkyja majstor stolice, prvi u loži, bio je Franjo Dolovac (1776-1784), prisjednik Banskoga stola. Članovi Lože, osim iz Osijeka, bili su iz Virovitice, Gradiške, Sarvaša, Novog Sada, Krušedola i Pečuha.
Od Vrhovca do Ilirskih provincija. Uz to se razdoblje razvoja slobodnog zidarstva u hrvatskim zemljama vezuje i djelatnost Maksimilijana Vrhovca (1787-1827), jednog od preteča ilirskog pokreta (skupljanje knjiga, neostvarena inicijativa za pisanje gramatike). Dugo vremena nije bilo neposrednih podataka temeljenih na arhivskom gradivu o pripadnosti tog zagrebačkog biskupa slobodnom zidarstvu prije nego što će ga imenovati biskupom. Slobodnozidarska tradicija bila je nedvosmislena u njegovoj pripadnosti Draškovićevoj opservanciji, točnije Loži u Zagrebu. U sjedištu loža u Zagrebu postavljena je prigodna izložba sitnijih predmeta sa slobodnozidarskim simbolima iz Vrhovčeve ostavštine u povodu 100. obljetnice biskupove smrti. Tek je 1981. današnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva dr. Josip Kolanović objelodanio rukovet dokumenata iz bečkog Arhiva koji neprijeporno dokazuju da je Maksimilijan Vrhovac bio pripadnik slobodnih zidara između 1778. i 1785. i to zagrebačke Lože Prudentia.
Još nije rasvijetljen odnos Maksimilijana Vrhovca i vode tzv. jakobinske zavjere Ignjata Martinovića (1755-1795), koji je zbog te zavjere i pogubljen, a čini se da o tome nešto više govore uništene stranice Vrhovčeva dnevnika. Bilo kako bilo, činjenica jest da istraga pokrenuta protiv Maksimilijana Vrhovca, tada već zagrebačkog biskupa, nije dala rezultate koji bi ukazivali na njegovu umiješanost u nedopušteno djelovanje, iako je osobno poznavao niz "zavjerenika", kako hrvatskih tako i mađarskih, kojima je jedini cilj bio da se provedu nužne političke i gospodarske reforme koje bi spriječile ponavljanje događaja poput Francuske revolucije iz 1789.
Lože slobodnih zidara Draškovićeve opservancije upotrebljavale su u svojim radovima francuski, njemački i latinski jezik, a neke bi, kako bi se mijenjalo članstvo, mijenjale i jezik kojim su se služile u radu.
Drugi val slobodnog zidarstva zapljusnuo je hrvatske zemlje potkraj 18. i u početku 19. stoljeća, za širenja Napoleonove vlasti na istočnoj obali Jadrana te u dijelovima unutrašnjosti: osnivaju se lože, vjenčići ili kćerinske lože u Dubrovniku, Makarskoj, Splitu, Zadru, Rijeci, Karlovcu i Kotoru. Sve su utemeljene po ulasku Francuza, a dvije od njih - ona u Kotoru i ona u Karlovcu -devastirane su, a ne samo zatvorene kao u ostalim gradovima, nakon ulaska austrijskih četa poslije Napoleonova povlačenja. U lože tada ulaze i trgovci i poduzetnici, u primorskim mjestima i kapetani. Potonjima će pripadnost loži olakšati pristup poslovnim krugovima u svjetskim pomorskim lukama.
Godine 1717, četiri su lože u Londonu osnovale prvu veliku ložu;
uobičajilo se to smatrati početkom djelovanja slobodnog zidarstva.
Uz neke izuzetke, u svakoj je državi po jedna velika loža koju čine
obične lože - radionice u kojima se vrše radovi slobodnih zidara.
Ti termini potječu iz srednjovjekovnih zidarskih (klesarskih) radionica,
pa i simboli - trokut i šestar - pripadaju, uz mnoge druge, tom vrelu.
Hijerarhija lože dijeli se na tri stupnja; majstor, kalfa (djetić) i učenik.
Na čelu lože je izabrani majstor stolice, a veliki majstor na čelu je velike lože.
Škotska masonerija ima mnogo više stupnjeva - čak 33
Slobodno zidarstvo francuskog razdoblja, osnovano prvenstveno s ciljem učvršćenja vladavine Francuza, odigralo je i drugu, mnogo važniju i trajniju ulogu - poticanje razvoja građanskog društva u tim krajevima.
Oživljavanje slobodnog zidarstva. Neprisutnost slobodnih zidara od tada do 1848, odnosno u hrvatskim zemljama sve do 1872, kad se osniva loža u Sisku, moguće je objasniti zabranom njihova djelovanja u Habsburškoj monarhiji te onemogućavanjem bilo kakve važnije javne službe svima onima za koje je policija utvrdila da su bili slobodni zidari za francuske vladavine. Tako su na nekoliko dokumenata o radu loža u Napoleonovom razdoblju izbrisana imena članova, a ime vlasnika na poslovniku lože bivalo bi izrezano.
Slobodno zidarstvo čiji kontinuitet pratimo od 1872 (s prekidom od 1. kolovoza 1914. do 18. siječnja 1915) do 1940, pa i dalje, pod utjecajem je Mađarske, s kojom dio hrvatskih zemalja čini ugarsku polovinu Habsburške monarhije. Način širenja slobodnog zidarstva zamalo je istovjetan onom iz 18. stoljeća. Prvo istaknuti pojedinci postaju članovima loža uglavnom u Budimpešti, da bi 1872. Zemaljska kraljevska vlada za Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju odobrila rad loži u Sisku, koja nastavlja rad u Zagrebu 1903. službeno i pod istim imenom - K ljubavi bližnjeg. Krajem 19. stoljeća osnivaju se i druge lože - Hrvatska vila i Maksimilijan Vrhovac u Zagrebu, u Rijeci Sirius, vezan izravno uz Veliku ložu Ugarske, tj. prije 1886. za Veliki orijent Ugarske, te Stela orientalis u Zemunu. Članovi loža od 19. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata uglavnom su građanskoga podrijetla - viši činovnici, slobodne profesije, sveučilišni profesori, istaknuti poslovni ljudi, napose bankari, te poneki obrtnik.
Poznati su gotovo svi slobodni zidari iz tog razdoblja - dvjestotinjak utjecajnih i važnih ljudi: političari Antun Vakanović, namjesnik banske časti, u mladosti ilirac, i pravaš Fran Folnegović; iz Jugoslavenskog odbora - Hinko Hinković, Franko Potočnjak, Milan Marjanović, članovi zagrebačke Lože K ljubavi bližnjeg do odlaska iz zemlje za Prvog svjetskog rata; Vladimir Vidrić, Luigi Pierotti, Rudolf Valdec, Bela Csikos- Sessia, Tomislav Krizman. Likovna ostvarenja tih umjetnika vezana uz njihovu slobodnozidarsku pripadnost, a riječ je o predmetima umjetničkog obrta, medaljarstvu ili slikarstvu, bitno se ne razlikuju od ostalog opusa Csikos-Sessije, Valdeca i Krizmana.
|
Freska Bele Csikosa Sessije u hramu lože u Nazorovoj 24 (stanje iz 1917): Krist je prikazan između Bude i Mojsija. Na lijevoj strani su Homer, Muhamed, Zaratustra, Konfucije Hamurabi, Sokrat, Pitagora, Platon i Salomon. Na desnoj strani vide se Giordano Bruno, Kolumbo, Guttenberg, Komnenski, Cervantes, Leonardo da Vinci, Galileo galilei, Rousseau, Voltaire, Shakespeare, Washington, Goethe, Mozart, grof Ivan Drašković, Kopernik, Dositej Obradović, Francesko Ferrer, Dante, Montesquieu, Lincoln, Franklin, Lessing... |
 
Vitraj Tomislava Krizmana na zgradi lože; Pojasna kopča za pregaču člana |
U tom su razdoblju uočljiva neka obilježja koja će slobodne zidare stalno pratiti: antiklerikalizam, jači ili slabiji, od 1872. težnja za prosvjetiteljskom ulogom i pokrivanje gotovo svih pothvata koji tomu teže te, za Prvog svjetskog rata, dobrotvorna djelatnost.
Masoni u prvoj Jugoslaviji. Nakon razbijanja Austro-Ugarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, te prijelaza od 19. listopada do 1. prosinca 1918, slobodni zidari hrvatskih zemalja, napose oni u Jugoslavenskom odboru koji su se već ranije povezali sa slobodnim zidarima izbjeglima iz Kraljevine Srbije, rade na jedinstvenom zadatku - stvaranju nove države dijela Južnih Slavena: u tome i uspijevaju, ne dakako samo vlastitom zaslugom. U međuratnom razdoblju slobodno zidarstvo doživljava znatan uspon, kako po utjecaju tako i po broju članova, kojih je oko tisuću. Osnivaju se nove lože širom zemlje u gotovo svim važnijim središtima - Karlovcu, Sarajevu, Osijeku... Netom nakon organizacijskog ujedinjenja, sukobljava se dio slobodnih zidara iz Zagreba sa svojim drugim krilom, kako u samom Zagrebu tako i u Beogradu. Naoko, sukob izbija zbog spora oko vlasništva nad jedinom, za slobodnozidarske potrebe sagrađenom, zgradom lože u Zagrebu; riječ je zapravo o borbi za prevlast vrlo jakog slobodnozidarskog pokreta u Zagrebu, koji je - logikom stvari - trebao dobiti niz vodećih položaja u Velikoj loži SHS Jugoslavija, što je, naravno, bilo neprihvatljivo za slobodne zidare bivše Kraljevine Srbije koji su se bojali da će takvi pojedinci okupljeni u većem broju, zahvaljujući položaju koji su imali u bivšoj austrougarskoj monarhiji, prevladati i određivati smjer akcija. Sukob do 1926. samo tinja a tada postaje toliko žestok da skupina slobodnih zidara odvojenih od Velike lože SHS Jugoslavija osniva redom nekoliko loža: Prometej, Libertas te ponovno maticu Ljubav bližnjem, koja je nakon prekida svih državnopravnih veza s Mađarskom radila do sredine 1919. kao velika loža. Sljedeći je njihov potez uspostavljanje Velike lože Libertas kao usporedne slobodnozidarske velevlasti, iako je uobičajeno da u državi postoji samo jedna velika loža.
U Povijesnom je muzeju grada Beča 1992,
postavljena godišnja izložba, dugo i temeljito pripremana:
među brojnim izlošcima posuđenima iz mnogih europskih i svjetskih
zbirki i muzeja, postavljenima u šest širih cjelina i 25 užih tema,
bilo je malo onih koji se tiču hrvatskoga slobodnoga zidarstva.
Ambiciozno postavljena, izložba je bila kritičko predstavljanje
slobodnoga zidarstva, a ne obavijest o tome što ono jest;
to što na njoj gotovo i nije bilo našega materijala,
razlog je nastanku ovog priloga
Zbog političkog udaljavanja kneza Pavla od Engleske, a prije toga i od Francuske, sredinom kolovoza 1940. raspuštaju se lože i u Banovini Hrvatskoj i u ostalim dijelovima Kraljevine Jugoslavije; novi politički "prijatelji", sile Osovine, uništili su slobodne zidare u svojim zemljama još ranije. Iako su lože raspuštene, slobodni zidari prije razbijanja Jugoslavije 1941. nisu proganjani. Otpuštanje slobodnih zidara iz državnih službi u jesen 1941, kada počinju internacije u logore i monster izložbe protiv njih, smiruje se u proljeće 1942. Neki se kasnije vraćaju u službe u Zagrebu, neki ostaju bez posla, a jedna skupina, nekompromitirana suradnjom s okupatorom, poslije rata biva primljena u Privremenu narodnu skupštinu. Konkretna djelatnost slobodnozidarskog pokreta, koja se iscrpljivala u nizu dijelom potpuno iskrenih akcija za boljitak svih segmenata društva, ne smije biti neuočena. Isto tako, ne smije se smetnuti s uma da je to, u svojoj biti, pokret elite - i premda su na njega, dakako, utjecali problemi sredine u kojoj je djelovao, često ih je bilo teško uskladiti s temeljnim načelima slobodnog zidarstva.
Kraj masonerije? Istraživanje slobodnog zidarstva u hrvatskoj historiografiji u obrnutom je razmjeru sa zanimanjem koje za nj pokazuju nepovjesničari, iako se nemali broj njegovih pripadnika profesionalno bavio poviješću kao svojim pozivom. Među ostalima to su: Ivan pl. Bojničić (1858-1925), Ferdo pl. Šišić (1869-1940), Milan Prelog (1878-1931), Vladimir Tkalčić (1883-1971), Marko Kostrenčić (1884-1976), Viktor Novak (1889-1977) i Grga Novak (1888-1978).
Historiografija o slobodnom zidarstvu izvan hrvatskih zemalja gotovo je nepregledna, objavljuju se specijalističke bibliografije, leksikoni i standardna opsežna djela o njegovoj povijesti, razvoju, podrijetlu, svjetonazorima koji su mu u temelju, obrednim ritualima, djelatnosti i ulozi u događajima koji naizgled nemaju s njim neposredne veze i koje nije uvijek lako utvrditi, a - ako ih se i nasluti - vrlo ih je teško dokazati u mjeri koja bi zadovoljila kriterije što ih nameće povijesno istraživanje.
Mladen Švab
ANTIMASONIZAM ILI TEORIJA ZAVJERE
Odnos slobodnog zidarstva spram Crkve, Vatikana, bitno se
popravio poslije Drugog svjetskog rata, ponajviše uz Koncilski pokret.
O nekom općem izmirenju svakako ne može biti govora.
Novi Corpus Iuris Canonici, što je na snazi od 1983, ne sadrži
doduše kao prije izričitu potrebu ekskomuniciranja katolika koji su masoni.
Kongregacija za vjerski nauk (kardinal Ratzinger) izjavljuje kako to nespominjanje
ne mijenja ništa na tome da je pripadnost masonstvu za katolike
težak grijeh, koji vodi do isključenja iz zajednice
Gotovo i ne postoji udruga ljudi koja ne bi privukla neke protivnike i neprijatelje. Neprijateljstva, pak, kojima je slobodno zidarstvo izloženo od svog nastanka uvelike nadmašuju "normalne" razmjere i po opsegu i po žestini. Masonske je lože napadala Katolička crkva, tlačile ih vlade, ljuto ih ogovarali klerikalni i narodnjačko-nacionalni krugovi, komunisti potiskivali i prezirali. Tako rašireno neprijateljstvo i intenzitet borbe protiv slobodnih zidara izaziva pitanje o uzrocima: što je to u masona što je raspirivalo tako raznolika neprijateljstva? Što ih je činilo vrijednima suzbijanja?
Prva osuda masonstva. Protivništvo slobodnom zidarstvu traje zamalo koliko i postojanje te udruge, barem što se tiče modernog, spekulativnog oblika masonstva, koje se od utemeljenja prve velike lože u Engleskoj 1717. tijekom dva desetljeća raširilo po katoličkoj i protestantskoj Europi. Kad se radi o vjerskoj toleranciji loža, pomalo iznenađuje što je prvi bitan napad na njih krenuo iz Katoličke crkve ili, bolje rečeno, iz rimske Kurije, od strane papinstva. Papinska bula In eminenti iz 1738. bila je prva u nizu slično postavljenih osuda masonstva. Kratak osvrt na taj dokument može pružiti obilježja te vrste neprijateljstva spram slobodnog zidarstva. Ponajprije je tu riječ - a istrgnuto iz konteksta i s današnjeg gledišta, to zvuči izričito pohvalno - kako se u ložama "povezuju ljudi svih religija i sekta, samo ako se posvete jednoj prirodnoj čestitosti i uljudnosti...". S vatikanskog stajališta i uz njegove zahtjeve za vjerskom isključivošću, najopasniji prijestup slobodnih zidara bio je u miješanju religija. Uz to valja zabilježiti da je Kurija - unatoč postojanju brojnih loža u katoličkim zemljama - držala da je masonstvo iz Engleske, iz protestantske Engleske, ona tajna organizacijska tvrđava neprijateljske religije. Sljedeći važan argument bila je tajnovitost; već je ona dostatna za osudu tog pokreta, jer "kad oni ne bi činili ništa loše, ne bi se plašili svjetlosti dana". Slijede primjedbe o opasnostima što iz loža proizlaze po duševno zdravlje i državu. Sve to zvuči vrlo jasno i moglo bi se pomisliti kako je Crkva u cjelini zauzela takav stav. Međutim, uopće nije bilo tako. Kurija je s tom bulom prodrla ponajprije u malobrojne papinstvu vjerne zemlje, poput Španjolske i Portugala, a nikako u središnje katoličke države Francusku i Austriju, pa ni u Habsburšku monarhiju. Bula ondje nije ni objavljena, a kamoli primijenjena. Katolički monarsi u tim zemljama - donekle različito nego u konfesionalnom razdoblju - više nisu bili spremni prihvaćati tako masivne zahvate iz Rima koji, zapravo, nadilaze vjerske oblasti. Tvrdokorno rimsko stajalište nije se ni u širokim krugovima europskoga klera naročito uvažavalo. Ideje prosvjetiteljstva djelovale su snažnije nego taj glas iz vremena vjerskih ratova -u cijelom su 18. stoljeću u masonskim ložama bili brojni svećenici, pa i viši crkveni dostojanstvenici i biskupi.
 
Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752-1827) Tajni simboli Rosenkreutzera iz 16. i 17. stoljeća, |
I pretpovijest austrijskog slobodnog zidarstva nerazdvojno je povezana s bratislavskim biskupom Philippom Gotthardom, grofom Schaffgotsch, članom i predsjedateljem Lože Aux trois squelettes, po čijem je nalogu Albrecht Reichsfreiherr pl. Hoditz 1742. osnovao prvu bečku Ložu Aux trois canons. Takva, s današnjeg gledišta neobično ambivalentna situacija - osuda masonstva od strane crkve, a uz veliko sudioništvo svećenstva u ložama - prevladavala je do kraja 18. stoljeća, da bi se potom drastično izmijenila.
Zabrana Jozefinskim patentom. Masonske su lože doživjele napade malo drukčije vrsti od strane države, od apsolutističkih vlasti. Razlog tomu bila je njihova tajnovitost, kojom su se odupirale državnom nadzoru. Ne bi li tako tajnovit savez djelovao protivno moralu ili čak slijedio veleizdajničke ciljeve? Uslijed takvih sumnjičenja ukinuta je Loža Aux trois canons. Naredila je to Marija Terezija 1743. godine, u vrijeme kad je Austrija bila zahvaćena po opstojnost važnim ratom s Pruskom, čiji je kralj Fridrik II, i sam, poznato je, bio mason. Mason je bio i car Franjo Stjepan, suprug Marije Terezije, ali jedva da je djelovao među masonima. Ipak, čini se da je nakon ukinuća Lože u Beču intervenirao u prilog svojoj uhićenoj braći. Ta je međuigra prekinula razvitak austrijskog slobodnog zidarstva samo nakratko. Nekoliko godina poslije, lože su ondje bile u punom procvatu. Sinovi Marije Tereze i Franje Stjepana, carevi Josip II, i Leopold II, koji nisu bili slobodni zidari, nisu se spram masona postavljali neprijateljski, ali su nastojali iskoristiti lože kao instrumente svoje politike. Rigorozna uredba o austrijskom masonstvu proglašena u Jozefinskom patentu o slobodnom zidarstvu 1785. nije bila čin protivništva masonstvu, iako je za masonski savez imala pogubniji učinak od mnogih drugih napada.
Poslije Francuske revolucije. Odlučujući događaj u povijesti antimasonizma - kako s cjelokupnog europskog, tako i s austrijskog gledišta -jest Francuska revolucija. Ona je stvorila jasnije političke borbene crte od onih u doba prosvjetiteljstva te podijelila Europljane na zagovornike i protivnike Revolucije i onoga što je zagovarala. Slijedilo je nekoliko desetljeća rasprava o uzrocima i pokretačima te revolucije. U većini zemalja, posebice u Austriji, prosvjetiteljska je reformska klima ustupila mjesto rigoroznoj izolaciji liberalnih ideja. U očima konzervativnih krugova, koji su sad imali vodstvo, Revolucija je bila posve diskreditirala prosvjetiteljstvo, jer je ono svojim libertinskim idejama izazvalo nešto što je posvema trebalo odbijati. Slobodno zidarstvo kao glavna prosvjetiteljska radionica - i neke masonima slične organizacije, poput Iluminata - igrali su prema tom viđenju zlokobnu ulogu u pripremi Revolucije, ako nisu, kako bi se reklo u teoriji zavjere, izravno okrivljeni kao odgovorni za njezino izbijanje. Shodno tome, slobodno je zidarstvo u Austriji gušeno od sredine devedesetih godina. Metternichov je sustav u cijelom Predmartovskom razdoblju na svojim zastavama pisao o suzbijanju moguće uspostave novih loža. U velikom je dijelu Europe slobodno zidarstvo bilo blokirano i antiliberalnim savezom Prijestolje i oltar. Dok, dakle, u Austriji više nisu postojale lože, u drugim se manje autokratski vodenim zemljama vidjela promjena naspram 18. stoljeća: sada gotovo i nije bilo klerikalaca među masonima. Crkva je nakon strahota Revolucije postala mnogo jedinstvenija. Kad su u Austriji nakon Nagodbe i državnog zakona od 1867. ponovno osnovane lože - ali samo u ugarskom, a ne i u austrijskom dijelu monarhije! - ni u njima više nije bilo svećenika, ali ni vojnih lica, kojima je to država zabranjivala, a jedva da je bilo i plemića. Neki slojevi, koji su masonstvu davali pečat 18. stoljeća, time su posve otpali. 0 promjeni stila i klime govori i to da su imena plemićkih obitelji koje su u 18. stoljeću bile dio loža sada osvanula na antimasonskim pamfletima.
Krajem 19. stoljeća država se vidno povlači iz krugova koji priječe i guše masonstvo; kroz jedan do dva naraštaja potiskivane liberalne ideje postupno se učvršćuju na razini države - režim u Austriji postaje ustavom određen, te sve širim slojevima pučanstva dopušta sudjelovanje u vlasti. Napadi iz Katoličke crkve te političkih joj bliskih skupina i stranaka postaju pak sve češći. Njihov je cilj već donekle obilježen natuknicom "antimodernizam". Bula Humanum Genus što ju je papa Leo XIII. izdao 1884. godine protiv slobodnog zidarstva osobitom jasnoćom iskazuje načelnu oprečnost: na slobodno se zidarstvo gleda kao na pojam i najoštrije koplje modernog liberalnog društva, te se kao takvo odbija. U tom se dokumentu posebice ističe kako je stajalište masonstva da država mora biti "ateistička" i međusobno izjednačiti sve religijske oblike. Tomu nasuprot promatra se pozicija Crkve, za koju se kaže:"... budući da je ona jedina prava, ona ne može trpjeti da se druge religije izjednačuju s njom... ". Riječ je, dakle, o zahtjevu za isključivošću: Crkva ga uzdiže a masonstvo (koje se spominje kao zastupništvo velikog dijela modernog društva uopće) taj zahtjev poriče. Crkva dalje želi državu ustrojiti na temelju kršćanskih institucija, a masonstvo na temelju razuma. Ta oprečnost nije naprosto oprečnost mišljenja, nego temeljna oprečnost ljudskog roda. Ljudski se rod "podijelio u dva neprijateljska tabora koji ne prestaju ratovati, jedan za istinu i krepost, a drugi za sve što je suprotnost istini. Jedno je carstvo Božje na Zemlji, naime prava crkva Isusa Krista... a drugo je Sotonino carstvo..." Opće je poznato da se ta osorna pozicija "antimodernističke" Crkve usmjeruje, doduše, na slobodno zidarstvo kao "glavnog neprijatelja", ali se ujedno odnosi na cjelokupan društveni i politički razvitak posljednjih stoljeća. Zapravo se cilja na jedan srednjovjekovni odnos države i društva, a to je stajalište koje se sve do danas - uvijek iznova zastupa, ali koje sve više dolazi u sukob sa zbiljskim okolnostima u svijetu. U tom scenariju masonstvo posve bjelodano ima samo zastupničko značenje - imenuje se dio, a misli se na cjelinu. U desetljećima što slijede masonstvo postaje omiljenim ciljem napada klerikalnih krugova, a s druge se strane stvara masonski antiklerikalizam.
Napadi nacista i komunista. Dok napadi s crkveno-klerikalne strane zamalo predstavljaju neku konstantu, potkraj 19. stoljeća pojavljuju se novi, svjetonazorno različito usmjereni protivnici masonstva. Odbojnost koju je masonstvo doživjelo od mnogih socijalista temeljila se poglavito na tome što su lože - barem u načelu -bile osnivane bez obzira na staleže, pa nisu pristajale načelu klasne borbe. Uz to, društveni je sastav mnogih loža krajem 19. stoljeća dopuštao da masonstvo lako bude otpisano kao neka buržoaska stvar i općenito da se njegovu idealizmu suprotstavi ekonomska interpretacija povijesti. Takvo protivništvo nije, dakako, bilo jedinstveno, jer su osobito početkom 20. stoljeća mnogi socijalisti svoja političko-svjetonazorska uvjerenja mogli vrlo lako spojiti s pripadnošću ložama. I tu je zacijelo razdjelnica po pitanju ideološkog zahtjeva za sveukupnošću. Zato poslije u boljševičkoj Rusiji i u komunističkim diktaturama Istočne Europe nakon Drugog svjetskog rata nije bilo mjesta masonskim ložama. Svejedno -i premda su lože nakon preuzimanja vlasti od strane komunista, primjerice u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, bile brutalno gušene - masonstvo nije moglo biti važnim ideološkim ciljem napada u komunizmu. Na nj se nije nikad gledalo kao na glavnog neprijatelja, nego kao na neku buržoasku sporednu pojavu.
Posve je drukčije bilo s jednim drugim taborom, koji se od prijeloma stoljeća razvio u jednu od najopasnijih prijetnji za lože. Ekstremno nacionalistički i narodnjački krugovi počeli su na slobodno zidarstvo gledati kao na glavnog neprijatelja i najpopularnije strašilo. Preduvjet za to postojao je već stoga što je masonstvo - po tomu slično Katoličkoj crkvi - bilo nadnacionalno i kozmopolitski ustrojeno. K tome se dodaje tradicija prosvjetiteljstva i njegov tolerantno--liberalan stav. Bitnim čimbenikom budućeg razvitka pokazalo se vrlo često postavljanje židovstva i slobodnog zidarstva u istu ravan. To se poistovjećivanje razvijalo tijekom 19. stoljeća, a izvorno su ga pokrenuli katolički autori poput jezuitskog svećenika Pachtlera (Annuarius Osseg), koji je u svom tekstu Tihi rat protiv prijestolja i oltara masonstvo razmatrao ponajviše kao polugu emancipacije židovstva. Ta je linija nastavljena u Francuskoj, a već je upozoreno na kršćansko-socijalni antisemitizam i antimasonizam u Austriji. Bitnu je prekretnicu značio Prvi svjetski rat, koji je od desničarsko-klerikalnih i narodnjačkih krugova tumačen kao zavjera ponajprije anglosaksonskog i francuskog masonstva uz snažan udio svjetskog židovstva. Paralele s jednodimenzionalnom interpretacijom Francuske revolucije od strane teoretičara zavjere pritom su očite. Tipično za takvo pisanje - i posebno utjecajno - bilo je djelo Friedricha Wichtla, njemački radikalnog saborskog zastupnika i pripadnika provizorne austrijske Narodne skupštine. On je već za svjetskog rata ocrnio češkog političara Karla Kramara - koji je isto kao i Wichtl bio saborski zastupnik jednog češkog izbornog okruga - proglašavajući ga pokretačem svjetskog rata. U svojoj vrlo zapaženoj knjizi Svjetsko masonstvo, svjetska revolucija, svjetska republika iz 1919. godine, masonstvo je opisao kao međunarodnu organizaciju koja se zarekla rušiti stari poredak, a posebice njemačku i austrijsku monarhiju, u cilju stvaranja svjetske republike. U svrhu promicanja toga plana masonstvo je, po njemu, pokrenulo svjetski rat i to poticanjem ubojstva Franje Ferdinanda. Wichtl se pritom oslanjao na jedno izdanje srbijanskih sudskih spisa, koji su se par godina poslije pokazali kao krivotvorina. Isto kao i izbijanje svjetskog rata, i Oktobarsku revoluciju pripisuje masonima. To, opet, ukazuje na apsurda spoj orijentacija koje se međusobno isključuju: da su se londonska i njujorška burza služile istim ciljevima kao ruski boljševici, tj. masonskim ciljevima, koji pak da su istovjetni onim židovskima. Takve izmišljene tvrdnje Wichtl miješa s raznim iz konteksta istrgnutim i krivo protumačenim izjavama slobodnih zidara i u to upleće i neke vjerojatno točne tvrdnje, kao primjerice to da Židovi imaj snažna udjela u mađarskim i bečkim ložama, u kojima su Židovi većinom i predsjedatelji. Ta je nezgrapna mješavina bila dostatno senzacionalna da za njom tijekom nekoliko godina uslijede brojni slično skrojeni "otkrivački" spisi. Odsudan element svih tih tekstova, pa tako primjerice i bezbrojnih brošura Ericha i Mathilde Ludendorff u Njemačkoj, bio je pokušaj da se poraz srednjoeuropskih vlasti nekako opravda, kao da nisu jednostavno poražene u borbi, nego posredstvom zaplotnjačkih protivnika u zemlji i inozemstvu:
masoni = Židovi = međunarodni kapital = boljševizam. Jedno tipično i kao izvor važno djelo te antimasonske literature iz Austrije ima znakovit naslov Iz radionice slobodnih zidara i Židova poslijeratnoj Austriji. Studija dra Friedricha Hergetha (pseudonim Paula Heigla) iz 1927. To je djelo važno utoliko što pruža doista zanimljiv uvid u društveni sastav loža i aktivnosti pojedine braće. Masonstvu protivan stav i neumjereni zaključci što ih autor izvlači ne smiju nas navesti na previd da su barem pojedinosti točno istražene, tako da se taj "otkrivački" tekst po tome bitno razlikuje od današnjih publiciranih popisa masonskog članstva.
Svjetska zavjera. Ne zalazeći u pojedinosti narodnjačko-nacionalističke teorije o svjetskoj zavjeri, možemo sažeto upozoriti na to da su se nacionalističko--fašistički napadi na slobodno zidarstvo zasnivali ponajprije na navodnoj tajnovitosti loža - koju su pak uvijek iznova "razotkrivali" - i bili usmjereni na to da se izjednačavanjem sa židovstvom stvori univerzalni "džoker": sve što je dobro= nacionalno= njemačko, a idealan je neprijatelj onaj pogotkom kojeg se pogađa i sve ostalo.
Ideološko neprijateljstvo radikalno desnih nije ostalo samo na teoriji: nakon preuzimanja vlasti od strane fašista u Italiji, razbijeno je talijansko masonstvo (koje je, prema Wichtlovu shvaćanju, poticanjem svjetskog rata zapravo promicalo talijanske nacionaliste). Deset godina poslije Hitler je uništio njemačke masone, iako su upravo neke njemačke lože prilično nacionalno djelovale (što je, uostalom, dovelo do raskida odnosa s Velikom bečkom ložom). U to je vrijeme borba protiv slobodnog zidarstva bila odavno u središtu nacionalsocijalističke ideologije. Tome su uz ostalo pridonijeli tekstovi Alfreda Rosenberga, a osobito Hitlerovo mišljenje o masonstvu. Naročito zanimljiva po svojoj dvojnosti, sastavljenoj od prezira i divljenja, jesu Hitlerova shvaćanja, objavljena u poznatoj knjizi Hermanna Rauschninga Razgovori s Hitlerom. Hitler izjavljuje: "Ja dakako ne vjerujem ozbiljno u beskrajnu zloću i štetnost te u međuvremenu malograđanski ograničene i u Njemačkoj oduvijek bezazlene udruge za uzajamno promicanje vlastitih interesa." Temelj svega čini mu se pak zanimljivim i vrijednim oponašanja: "Ali jedno je opasno i to je ono što sam od slobodnih zidara preuzeo. Oni tvore neku vrst svećeničkog plemstva. Oni se posredstvom posebnih običaja izoliraju. Razvili su tajni nauk, koji nije jednostavno formuliran, nego kroz simbole i tajnovite obrede postupno pruža razumijevanje na višoj razini. Hijerarhijski ustroj i odgoj kroz simbole i obrede, a to znači bez uznemiravanja razuma ali uz oplodnju mašte uz magijsko djelovanje kultnih simbola: to je ono opasno i veliko, a to sam ja preuzeo." To je iznimno poučno mjesto, jer pokazuje kako se jedan bitni aspekt nacionalsocijalizma sastojao u izgradnji nekakve pseudoezoterike, koja se služila određenim privlačnim oblicima i tako prikrivala nedostatak vlastite supstancije. Važna je u tome primjedba "bez uznemiravanja razuma" - upravo ono što masonstvo ne čini: moć loža bila je i jest u dijalektičkom odnosu između racionalne rasprave i rada sa simbolima i obredima. Usput rečeno, upravo u primjeni neprobavljenih ezoteričnih zaloga bez nadzora razuma nalazi se opasnost od "procvata ezoterike": Opasnost da se desno ekstremni zavodnici toga late i novom/starom pseudoezoterikom zavode ljude, koji sami sa sobom ne znaju ništa smisleno učiniti, danas je možda akutnija nego ikada. No, da se vratimo temi - i u ovom razgovoru s Hitlerom zahtjev za totalitetom glavna je točka neprijateljstva: on na tipičan način vidi alternativu - sve ili ništa. "Ili mi ili masoni ili crkva. Ali nikad dvoje jedno s drugim. To se isključuje, a Katolička je crkva, barem što se masona tiče, shvatila svoj položaj. Sad smo mi najjači i zato ćemo odstraniti oboje, i crkvu i slobodne zidare." Zapravo se izravno nastavlja na riječi iz bule Humanum Genus, u kojoj se također ističe to sve ili ništa. Čak ima sličnosti u izboru riječi, kad Hitler, prelazeći od masona izravno na Židove, ustvrđuje: "Dva svijeta stoje sučelice jedan spram drugoga! Božji čovjek i Sotonin čovjek! Židov je protučovjek, antičovjek." Da ne bi bilo nesporazuma - neprijateljstvo spram slobodnog zidarstva od strane Katoličke crkve i od strane nacionalsocijalizma nikako se ne može jednako ocijeniti niti staviti u istu ravan. Bitna je pak strukturna sličnost napada: zahtjev za apsolutnošću, totalitarni princip s jedne, a pluralizam s druge strane.
Nakon Drugog svjetskog rata. Odnos slobodnog zidarstva spram Crkve, Vatikana, bitno se popravio poslije rata, ponajviše uz Koncilski pokret: u raznim su zemljama vodeni razgovori o napetim odnosima, a objektivni prikazi povijesti slobodnog zidarstva iz pera brojnih duhovnika postali su više pravilo nego iznimka. Koliko pak fundamentalističke, protiv Vatikana usmjerene struje unutar Crkve mogu ugroziti tu očevidno poboljšanu klimu, tek valja vidjeti. 0 nekom općem izmirenju svakako ne može biti govora. Novi Corpus Iuris Canonici, što je na snazi od 1983, ne sadrži doduše kao prije izričitu potrebu ekskomuniciranja katolika koji su masoni. Kongregacija za vjerski nauk (kardinal Ratzinger) izjavljuje, uz to, kako to nespominjanje ne mijenja ništa na tome da je pripadnost masonstvu za katolike težak grijeh, koji vodi do isključenja iz zajednice. Zacijelo i danas ima shvaćanja u kojima se prenose raniji crkveni stavovi i koji dijalog između crkvenih krugova i slobodnih zidara ovako karakteriziraju: "Razgovori što ih u dijaloškom duhu pape Ivana XXIII. i pape Pavla VI, vode čak biskupi i kardinali sa službenim predstavnicima njemačkih i austrijskih loža prijete ishodom u jednom zlokobnom "irenizmu" nauštrb istine" (Robert Prantner).Tu je pak sadržana glavna formula antimasonizma: postoji samo jedna istina, a masonska je tolerancija uništava - bilo da se ona odnosi na vjeru, na neku stranku ili na ideologiju.
Rainer Hubert
TKO JE MASON?
Brkanje masonskih ideala o bratstvu, jednakosti i toleranciji s
političkim idealima o slobodi, jednakosti i bratstvu dovelo je do uvjerenja
da su američka i francuska revolucija smišljene u masonskim ložama.
Uvjerenje da je slobodno zidarstvo neko tajno, revolucionarno okupljanje
doseglo je vrhunac krajem 19. stoljeća, kad su se proširili takozvani Protokoli
Sionskih mudraca, kojima se dalo značenje tajnog i preciznog protokola
židovsko-masonsko-komunističke zavjere u svrhu osvajanja vlasti nad svijetom.
Kroz 275 godina postojanja, organizirano se slobodno zidarstvo mijenjalo
i razvijalo kao i svijet u kojem djeluje; ipak, ono je to činilo
ne mijenjajući svoju narav i svoja temeljna načela
Slobodno zidarstvo jedna je od najstarijih svjetovnih bratovština. To je udruga ljudi najrazličitijeg podrijetla koji, pak, imaju zajedničke predodžbe o moralnim i duhovnim vrijednostima. Njihova se načela i nauk podučavaju u nizu "obrednih drama" što slijede stare modele, a stare zidarske običaje i njihovo oruđe primjenjuju kao alegorične putokaze.
Neminovan uvjet za pristup slobodnom zidarstvu i za ostanak u bratovštini jest vjera u vrhunsko biće. Kako se ta vjera oblikuje, prepušteno je isključivo pojedincu. Slobodno zidarstvo obuhvaća ljude brojnih različitih vjeroispovijesti, ali se zbog tih razlika među njima ne javljaju nesporazumi. Već prva izvješća spominju zabranu da se na masonskim sastancima raspravlja o religiji ili politici. Ta dobro promišljena zabrana ljudima različitih rasa i uvjerenja omogućuje da se okupljaju u harmoniji i pritom otkrivaju ono što ih veže, a ne ono što ih razdvaja. Riječima starih obveza, slobodno je zidarstvo središte sjedinjenja čestitih i vjernih ljudi i ugodno sredstvo za poticanje prijateljstva među onima koji bi inače morali stalno ostati udaljeni jedni od drugih.
Velika neodgovorena pitanja o slobodnom zidarstvu jesu: kad, gdje i zašto je ono nastalo. Mnogi su se masonski učenjaci trudili odgovoriti na ta pitanja; uspjeh je, međutim, bio slab, jer su prva svjedočanstva vrlo oskudna. Obred pokazuje da je slobodno zidarstvo postojalo već u vrijeme kad je kralj Salomon gradio hram u Jeruzalemu. Obred je pak alegorija i simbol, a ne povijesna istina. Polazeći od sličnosti u načelima i simbolima, pokušavalo se slobodno zidarstvo dovesti u vezu s klasičnim misterijima, egipatskom religijom, srednjovjekovnim templarima, pripadnicima tajnih teozofsko-mističnih i reformatorskih društava 17. i 18. stoljeća i kabalističkim školama. međutim, nijedna od tih teorija neće se potvrditi u znanstvenim istraživanjima.
Danas su učenjaci uglavnom suglasni kako slobodno zidarstvo izravno ili neizravno potječe od zidara koji su gradili velike katedrale i dvorce u srednjovjekovnoj Britaniji. Zagovornici teorije izravnog podrijetla ukazuju na postojanje loža ("koliba") unutar zidarskoga ceha građenih u svrhu nadzora nad cehom. U Škotskoj su te lože poslije 1600. godine počele primati "džentlmene" ili "prihvaćene" članove, koji su u ložama postupno preuzimali posao. Time su one gubile svoju operativnu namjenu i postajale ložama za misaone zidare. U Škotskoj je zidarski ceh bio vrlo pomno nadziran. Lože su bile geografski podijeljene i statutima uređene. U Engleskoj i Irskoj, pak, nema dokaza o takvoj organizaciji unutar zidarskoga ceha. Zastupnici teorije o neizravnoj povezanosti s operativnim zidarstvom usredotočili su se na pitanje o tomu zašto je nastalo slobodno zidarstvo. Čimbenici jednaki u svim ranim izvješćima ideje su o spajanju ljudi različitih svjetonazora, o provedbi jednakosti i dobrotvornosti i stvaranju boljeg svijeta za sve ljude. Pri pomnom istraživanju razdoblja za koje se vjeruje da je doba nastanka slobodnog zidarstva - kraj 16. i početak 17. stoljeća - uvida se da je to vrijeme žestokih sporova, osobito religijskih i političkih, koji su razdvajali ljude i doveli do engleskoga građanskog rata. Pretpostavlja se kako je slobodno zidarstvo smišljeno kao sredstvo koje će ugovornim stranama omogućiti da se sastaju (a da to ne priječe razlike među njima) te poduzimaju nešto da se ipak može skladno živjeti i zajednički raditi na boljitku čovječanstva. U prilog njihovoj teoriji ide i činjenica da je prvi engleski dokaz o primanju jednog "prihvaćenog zidara" onaj o Eliasu Ashmoleu, u Warringtonu godine 1646: Ashmoleov dnevnik izvješćuje o njegovu primanju, navodeći sve koji su mu bili nazočni. Bilo je to za vrhunca engleskoga građanskog rata, a prisustvovali su mu predstavnici obiju strana - oni vjerni kralju i oni na strani parlamentaraca.
Kod guske i roštilja. Ma koji mu bili izvori, slobodno je zidarstvo započelo organizirano djelovati 24. lipnja 1717. godine, kad su se četiri londonske lože sastale u pivnici Kod guske i roštilja nedaleko groblja St. Paul's i utemeljile Veliku englesku ložu, prvu veliku ložu na svijetu. Poslije engleske, utemeljena je Velika irska (1725) i Velika škotska (1736) loža. Britanske su velike lože bile one koje su slobodno zidarstvo proširile diljem svijeta. Sredinom 18. stoljeća lože su osnivane svagdje u Europi, bilo ih je u sve brojnijim sjevernoameričkim kolonijama, u Zapadnoj Indiji i na Karipskom moru, u Indiji i na Dalekom istoku. Premda se slobodno zidarstvo temeljilo na britanskim izvorima, u svakoj se zemlji razvijalo drukčije, prema lokalnim razlikama, ali ostajući vjerno izvornim načelima
|
|
|
|
|
|
bratske ljubavi, slobode i istine. Jednostavne ceremonije ivanjskog zidarstva zasnovane na običajima zidarskoga ceha nisu zadovoljavale intelektualne i filozofske želje mnogih pristaša slobodnog zidarstva u Europi. Tijekom 18. stoljeća, posebice u Francuskoj i Njemačkoj, bezbrojni su masonski sustavi - u kojima su se spajala strujanja filozofskih, kabalističkih, hermetičkih, rozenkrojcerskih i alkemičarskih ideala - nakalemljeni na jednostavne masonske obrede. Na sreću, mnogi od tih sustava, odveć odmaknuti od izvornih ideja slobodnog zidarstva, nisu nadživjeli svoje utemeljitelje.
Od dodatnih stupnjeva i sustava najtrajnijima su se pokazali Prihvaćeni i stari škotski obred i različiti templarski sustavi koji se prakticiraju i danas. Škotski je obred počeo šezdesetih godina 18. stoljeća kao Obred savršenstva s 25 stupnjeva, iz Francuske je prenesen u Zapadnu Indiju, odande u Ameriku. Prije nego što je ponovno uvezen u Europu, izmijenio se u obred od 33 stupnja. Izvorno je bio poseban kršćanski red, kao takav je djelovao i u Velikoj Britaniji. U Americi je izgubio kršćansku usmjerenost i postao univerzalan. U anglosaksonskim zemljama postoji sustav vitezova templara, kršćanski red koji se temelji na tradiciji srednjovjekovnih vitezova templara i od svojih članova zahtijeva da budu ivanjski masoni i pripadnici Royal Archa. U Europi je templarski red ispravljena verzija strogog crkvenog reda što doseže vrhunac na stupnju Chevalier bienfaisant de la cite sainte (Dobrotvorni vitez svetoga grada).
U Skandinaviji su različite struje pretvorene u švedski obred od 10 naprednih stupnjeva. Prva su tri stupnja uvriježena, a oni viši, izrazito kršćanski, mogu se unatoč svim razlikama staviti u istu ravan kao Royal Arch, templari i škotski obred u drugim zemljama.
Utjecaji masonskih ideala. Slobodno je zidarstvo međunarodno u tom smislu što postoji u svim zemljama slobodnoga svijeta. Svejedno, to nije međunarodna organizacija. Svaka velika loža, s vlastitim stupnjevima i redovima, suverena je autonomna jedinica koja nema nikakve obveze spram drugih masonskih udruga. Sve velike lože imaju zajednička načela i uvjerenja, ali su u svojim običajima i obredima posve samostalne. Premda su međusobni posjeti i savjetovanja uobičajeni, ne postoji nikakvo međunarodno upravno ili nadzorno tijelo. Povremeni međunarodni skupovi ili konferencije nemaju nikakvo zakonodavno ili obvezujuće značenje. Svaka preporuka s takvog sastanka samo je savjet o kojem se mora raspravljati u svakoj velikoj loži i o njoj glasovati prije nego li se usvoji.
Stoga velike lože ne provode nikakvu jedinstvenu politiku i nemaju jedinstvena politička, religijska ili socijalna načela. Pojedini slobodni zidari mnogo su pridonijeli razvitku društva u kojem su živjeli, to rade i danas, ali kao pojedinci. Utjecaj masonskih ideala ono je što pridonosi promjenama, a ne utjecaj masonskih skupina za pritisak.
Danas postoje bezbrojne organizacije nepriznate od zajednice redovitih slobodnih zidara. Želi li neka velika loža biti priznata kao redovita, mora se pridržavati određenih standarda. Mora biti pravilno utemeljena; od svojih kandidata mora zahtijevati neoborivu vjeru u vrhunsko biće; mora biti neovisna; Biblija i zakon moraju biti na svim sastancima i mora odustati od bilo kakva upletanja u politiku i religiju; članovima mogu postati isključivo muškarci. Stoga su, kad je 1877. Loža Grand Orient de France izostavila preduvjet da kandidati moraju neupitno vjerovati u vrhunsko biće te iz svog ustava i obreda otklonila sve što ukazuje na Boga, sve regularne velike lože povukle priznanje te lože kao masonske udruge. Tako su ostale nepriznate i razne europske i južnoameričke udruge koje su slobodno zidarstvo koristile kao masku za vlastitu političku djelatnost. A tako je isključena i (sudski) poznata Loža P2 od strane Velikog Orijenta Italije, kad se otkrilo da je djelovala na dvije razine: kao regularna s jedne i kao tajna loža upletena u politiku i subverzivne aktivnosti međunarodnih razmjera s druge strane.
Načelo tolerancije. Unatoč nepostojanju međunarodne vrhovne uprave i odustajanju od političkog i religijskog angažmana, slobodno zidarstvo od 18. stoljeća igra neku ulogu u teoriji zavjere. Brkanje masonskih ideala o bratstvu, jednakosti i toleranciji s političkim idealima o slobodi, jednakosti i bratstvu dovelo je do uvjerenja da su američka i francuska revolucija smišljene u masonskim ložama. I to unatoč činjenici što su masoni bili djelatni na obje strane u tim značajnim povijesnim događanjima! Uvjerenje da je slobodno zidarstvo neko tajno, revolucionarno okupljanje doseglo je vrhunac krajem 19. stoljeća, kad su se proširili takozvani Protokoli Sionskih mudraca, kojima se dalo značenje tajnog i preciznog protokola židovsko-masonsko-komunističke zavjere u svrhu osvajanja vlasti nad svijetom.
Za svoje duge povijesti masonstvo je doživjelo neprijateljstva i odbijanje, jedni su bili motivirani uzročnim nesporazumom, a drugi su svoj antagonizam namjerno koristili u druge svrhe. Ono što mu predbacuju poglavito se odnosi na načelo tolerancije, koje masoni osjećaju kao obvezu, i na ono što označuju tajnom slobodnih zidara, a što pak sami slobodni zidari drže prirodnom suzdržanošću i željom za privatnošću. Razumijemo li načela na kojima se masonstvo temelji, nije iznenađujuće da su autokratski vladari 18. i 19. i fašistički diktatori našeg stoljeća na slobodno zidarstvo gledali kao na ugrožavanje njihove vlastite filozofije i pozicije.
U svijetu u kojemu dozrijeva religijski i politički fundamentalizam spajanje ljudi najrazličitijeg podrijetla upozoravanjem na ono što ih više veže nego razdvaja te trud kojim ih se podučava kako da budu tolerantniji prema različitostima, kao što to čine masoni, može samo služiti usavršavanju čovječanstva.
Kroz 275 godina postojanja, organizirano se slobodno zidarstvo mijenjalo i razvijalo kao i svijet u kojem djeluje: ipak, ono je to činilo ne mijenjajući svoju narav i svoja temeljna načela. Oni koji su utemeljili slobodno zidarstvo, četiri londonske lože koje su se 1717. sastale da osnuju prvu veliku ložu, nisu mogli zamisliti kakav će uspjeh postići njihovo djelo: bratstvo među ljudima diljem svijeta koje se posvećuju promicanju tolerancije, dobrotvorstva, istinoljubivosti i nesebična usavršavanja čovječanstva.
John M. Hamill
Izvor:
- Cicero