1.1. Slobodnozidarska braća Velike Lože Hrvatske 11. rujna 1998. godine otišla su na Mirogoj, upalila sedam svijeća, položila tri ruže i sjetila se prerane smrti svog brata, slobodnog zidara Brane Horvata.
Prošle su samo (ili već) dvije godine od trenutka kada smo se veselili unošenju svjetla u tri hrvatske lože poslije Drugog svjetskog rata. Ali samo tri dana prije željene svečanosti iznenada je umro jedan od pregalaca obnovljenog slobodnozidarskog života na našem tlu, brat Brano Horvat, sin slobodnog zidara Radovana Horvata i nesuđeni prvi Veliki Majstor Velike lože Hrvatske.
Samo nekoliko dana prije tjednik "Hrvatsko slovo" objavio je u svojoj stalnoj rubrici "Tako je govorio" izbor iz misli jednog drugog Horvata, Josipa, povjesničara i isto tako slobodnog zidara, člana Simboličke Velike lože Libertas (primljen 22. studenoga 1938.), koji je među ostalim napisao i ovu misao: "Samo po svojoj kulturi, po svojoj duhovnosti, narodi žive i održavaju se u životu. Život je vrijeme, a bezvremenost je bezsudbinska. Ima naroda, koji imaju samo izvanjsku povijest, a nikakvu unutrašnju. Ta poznaje samo događaje, a nikakvu sudbinu, a sudbina su ideje, njihova spoznaja. Preko dvanaest vjekova hrvatski narod ima svoju kulturu, jer je bio svjestan svoje sudbine. Duhovnost njegova nastojala ju je po svoje oblikovati. Kako ju je oblikovala, to nam otkriva povijest njegove kulture." (1)
Ovaj zapis o narodu važi i za ljudski, humanistički, tolerantni i slobodnozidarski svijet Brane Horvata.
1.2. Tri dana poslije Branine smrti skupili smo se u Trakošćanu (14. XI. 5996.) braća iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Italije, Sjeverne Amerike, Francuske i svečano donijeli Svjetlost u prve tri hrvatske lože: u ložu Hrvatska vila (Starješina R. H.), u ložu Ivan grof Drašković (Starješina Z. Ž.) i u ložu Tri svjetla (Starješina I. F.). Tako je nakon nešto više od pedeset šest godina ponovno zaživio slobodnozidarski Orijent Zagreb, upravo na dan, kada je 1892. godine utemeljena u Zagrebu loža Hrvatska vila, prva uopće koja je radila na hrvatskom jeziku.
1.3. Poslije smrti Brane Horvata i unošenja Svjetla u tri lože "Večernji list" je objavio ekskluzivni tekst s naslovom:"Hrvatska dobila tri nove slobodnozidarske lože". Pored tri bižua novih loža, objavljena je fotografija Brane Horvata s potpisom prvi Veliki Majstor (!) i dvije fotografije. Na prvoj je Branina rodbina, a na drugoj fotografiji je snimljen vijenac slobodnih zidara(...) Od njega su se u ime hrvatske braće oprostili R. I. i S. K.(...) U ostalim novinama (osim "Globusa", gdje je čak i datum pogrešno naveden) nije bilo ni riječi o tom velikom i nimalo skrivenom događaju.
Naš je cilj tolerancija i demokratičnost ljudi, raditi na samome sebi, to jest izgrađivanje samoga sebe, a u skladu s tim i svoje okoline, zagovaranje jednakosti, slobode, dobročinstva, poštenja i istine. Mi zato vrlo pazimo koga primamo u svoj savez da bi uspjeh naše misije bio veći, rekao je u jednom intervjuu Brano Horvat.
Sudeći po onome što se ovih dana događalo, bio je u pravu, komentira pisac teksta Jure Ilić u "Večernjem listu".(2)
Nekoliko dana kasnije braća I. F. i B.Š. posjetili su Braninu udovicu Ivanku, izrazili joj sućut u svoje i u ime svih hrvatskih slobodnih zidara te joj predali udovičku vreću.
Bez Brane Horvata zakoračili smo u pripremanje Velike lože Hrvatske, kao krajnji organizacijski i sadržajni cilj svakog bratstva u slobodnoj i demokratskoj državi.
2.1. Poslije napisa Jure Ilića u "Večernjem listu" u hrvatskom novinstvu nije bilo spomena vrijednog teksta, koji bi analizirao slobodnozidarsku misao ili život.
Tek u travnju 1997. godine "Glas Slavonije" objavio je tekst o masonima i masonskim ložama u Osijeku. Pisac Petar Žagar oslonio se uglavnom na knjigu "Masonstvo u Hrvata" Ivana Mužića i tako ponovno podastro pred nama poznate podatke o slobodnom zidarstvu od utemeljenja prve lože Budnost (Vigilantia) godine 1773. u Osijeku do 1940., kada su se lože u bivšoj Jugoslaviji ugasile. Na kraju teksta pisac logično zaključuje, kako bi se moglo o slobodnim zidarima vrlo opširno pisati, i, što bi bilo posebno zanimljivo ... "jer se ni hrvatska povijest ne može pisati bez osvjetljavanja povijesti masona i uloge slobodnih zidara u Hrvatskoj.(3)"
2.2. Tjednik "Hrvatsko slovo", koji je po svom pisanju izrazito državotvoran, stranački obojen, u svojoj stalnoj rubrici veoma pažljivo bira sugovornike, među kojima su se slučajno našli i slobodni zidari, za koje urednici i ne znaju, da su bili pored kulturnjaka, javnih radnika, političara i književnika i članovi slobodnozidarskih loža. Tako smo mogli u rubrici "Tako je govorio" pročitati misli Ante Tresića-Pavičića (01. VIII. 1997.), člana lože Maksimilijan Vrhovaciz Zagreba (od 1913.) i Škotskog obreda sa sjedištem u Beogradu, Antuna Barca (22. VIII. 1997.), člana lože Maksimilijan Vrhovac (od 1927.) i Milana Marjanovića (05. IX. 1997.), člana lože Ivan grof Drašković (od 1909.).
Njihovi citati nisu samo politični stavovi hrvatskih mislećih intelektualaca nego su i u duhu slobodnozidarskih spoznaja.
2.3. Dva mjeseca kasnije u "Vjesniku" objavljeni su tekst i fotografija liječnika Đ.O., najstarijeg živog Vukovarca. (4) Gospodin Đ.O. je jedan od rijetkih još živih slobodnih zidara u Hrvatskoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vukovaru, upisao medicinski fakultet u Beču i diplomirao 1929. godine. Nakon promocije vraća se na odsluženje vojnog roka, a potom radi u Beču sve do 1934. godine. Do 1940. godine radi u Osječkoj bolnici. Za vrijeme rata protjeran je u Bosnu, gdje se pridružio partizanima. Umirovljen je 1964. godine. Bio je član vjenčića, kasnije (neregistrirane) lože u Vinkovcima 1939. godine. S njim je naime pokušao uspostaviti kontakt naš VM, ali do razgovora do sada nije došlo.
2.4. Kada smo se sreli u Trakošćanu i svečano unijeli Svjetlost u Veliku Ložu Hrvatske, među brojnim gostima bili su i Slovaci. Dali su nam najnoviji broj časopisa "SME" (u Srednjoj Europi), u kojem je objavljena reportaža o spomeniku Ivanu grofu Draškoviću u Bratislavi. Naime, poslije više od godinu dana našla se kamena glava hrvatskog grofa. Za četiristo slovačkih kruna (približno dvjesto maraka) kupio ju je na ulici od neznanca ing. Lichardus. Tek kada je vidio u novinama zidni epitaf bez grofove glave, shvatio je što je kupio. Glavu je odnio u župnu crkvu Svetog Martina. Uz obnovu fasade vratit će i grofovsku glavu. Ivan grof Drašković bio je protuturski ratnik i epitaf su mu postavili 1613. godine. Grof bez glave samo je jedan od predaka Ivana grofa Draškovića, autora poznate Draškovićeve observance, u kojoj su pored hrvatskih i ugarskih slobodnih zidara radili i slobodni zidari iz Bratislave. Nevjerojatno, kako je svijet u stvari povezan, kako slobodnozidarska misao ne poznaje ni granica ni jezičnih barijera.(5)
3.1. "Hrvatsko slovo" je ponovno u svojoj rubrici "Tako je govorio" objavilo misli Janka Draškovića iz njegove poznate, povijesne "Disertacije iliti razgovor darovan gospodi poklisarom".
Možda mnogi ne znaju: političar, pisac, pukovnik, duhovni vođa Iliraca Janko grof Drašković (1770. - 1856.) bio je posljednji u nizu šest grofova iz tog plemenitaškog roda koji je bio slobodni zidar. Na proputovanjima po Europi primili su ga godine 1808. u parišku ložu Čovjekoljubiva udruga (Philanthropes reunis).
"Dogodovština i buduća doba budu dokazale je li moje oči dobro vidješe... Želja moja jest vaviek bila dobro činiti i svaka moja kap krvi jest do zadnjeg mojeg hipa domovini, zakonskome kralju i vama, bratja moja, uviek voljum i željum mojum žrtvovana bila.(6)"
To je napisao Janko grof Drašković na hrvatskom jeziku i siguran sam, da bi danas, kad bi se probudio, pogledao oko sebe, zaključio da je već prije više od sto pedeset godina dobro vidio, što vidio, vjerovao u slobodnozidarsko vrijeme.
3.2. Potpuno drukčije razmišlja, a i piše novinar Joško Čelan u "Slobodnoj Dalmaciji", kada komentira pisanje francuskog "L'Expressa" (02. IV. 1998.), koji je zapisao kako slobodni zidari vladaju francuskom televizijom i uz članak objavio i njihova imena, mrežu, poslove. Hrvatski novinar prestravio se kada je pročitao o čemu pišu Francuzi, jer doslovce kaže: "Nakon čitanja tih osam novinskih stranica vaš novinar je siguran u jedno: više nikada o slobodnim zidarima neće misliti kao o fantomima, niti će priče o njima odbacivati kao tipičnu hrvatsku provokaciju.(7)"
Zatim se potrudio reći što zna o domaćem slobodnom zidarstvu: "Zadnje što smo u tom smislu opipljivije saznali bilo je ponovno instaliranje VL Jugoslavije 23. lipnja 1990. u beogradskom centru Sava, kojoj je od poznatijih Hrvata prisustvovao Silvije Degen, danas predsjednik Akcije socijaldemokrata Hrvatske. Jedna od triju osnivačkih loža Maksimilijan Vrhovac, trebala je nastaviti rad u Zagrebu, očito, pod pokroviteljstvom velikoga beogradskog brata. Nekoliko hrvatskih masona osnovalo je 21. ožujka 1992. godine deputacijsku ložu Illyriau Beču, obećavajući, da će se odvojiti od dugotrajne tradicije zloćudnih projugoslavenskih masonskih loža u Hrvatskoj.
I to bi bilo sve. Dok ne dobijemo popis nalik ovome u "L'Exspressu" s imenima, prezimenima, funkcijama i aferama naših meštara, preostane nam samo da nagađamo. Ili možda da ih prepoznajemo po riječi i djelima njihovim."(8)
Uz njegovo pisanje samo nekoliko primjedbi. Silvije Degen bio je u Beogradu, ali ne na svečanosti unošenja Svjetla u VL Jugoslavije, nego poslije, za Bijelim stolom, za koji su bili pozvani i drugi gosti i novinari, kao na primjer Maja Razović, novinarka tadašnjega tjednika "Danas"... Loža Maksimilijan Vrhovac vjerojatno još radi u Beogradu, ali ne u Zagrebu - sve insinuacije oko nje su zbog toga bespredmetne.
3.3. Ponovno su objavljene dvije fotografije urušene kuće na početku Vlaške ulice (broj pet). Danas je to okupljalište beskućnika i narkomana,(9) a nekad je radila u njoj eminentna zagrebačka slobodnozidarska loža Mudrost (Prudentia). S Kaptola je vodio u zgradu tajni podzemni hodnik, po kojem su dolazili članovi lože na rad. Biskup Josip pl. Galjuf bio je starješina lože s tajnim imenom Ebiscius (1778.), a drugi biskup Maksimilijan Vrhovac bio je njegov namjesnik a kasnije govornik u loži s tajnim imenom Publicola (1784.). Sporno je, je li kuća u vlasništvu Grada ili obitelji Branke Žigović, koja već pedeset godina živi u Americi.
Ali to je izazovna mogućnost da počnemo i mi raditi na tome. Da naše kulturno - povijesno društvo "Ivan grof Drašković" potraži mogućnosti otkupa, sanacije, adaptacije i vraćanja kući onog sjaja i sadržaja kojeg je imala prije dvije stotine godina. Zamislite da adaptiramo kuću, uredimo u njoj ložu i neke javne prostore, trgovine, lokal sa slobodnozidarskim imenom, koji bi izdržavao kuću i možda pomogao otplaćivati zajam... Ponekad je, naime, i nemoguće moguće, samo treba uložiti volju, znanje i sposobnost.
3.4. Iznenada, bez posebnog razloga, pojavio se u "Slobodnoj Dalmaciji" triptih Ivana Mužića o tajnama, smislu i dosezima slobodnog zidarstva (od 11. do 13. VI. 1998.). Ponovio je poznato, "kako je slobodno zidarstvo nešto bogohulno, da je slobodno zidarstvo u prvom redu metafizika koja svjesno hoće izgraditi svijet bez Boga."(10) Svakako je to samo jedan od ponovljenih apsurda, jer slobodni zidar ne može postati čovjek koji ne vjeruje, a rad u ložama počinje i završava u poštovanju Velikog Graditelja svih svjetova! Tko zna s kakvim namjerama je Ivan Mužić napisao ovaj feljton, koji je ostao skoro bez odziva. Javio se samo Stipe Vuković iz Splita s tezom da je masonerija svemoguća samo nad narodom koji ima mnogo izdajica, koji za Judine škude prodaju čast i dostojanstvo svoga naroda, a njima, na žalost, hrvatski narod obiluje.(11) S drugim dijelom rečenice mogli bi se čak i složiti, ako bi to nešto pomoglo da se ne bi baš svi gurali među pisce pamfleta protiv slobodnozidarskih ideja.
Jer jednako podobno misli i mr. Luka Vuco, svećenik iz Kaštel Novog, koji je u pismu čitatelja zapisao "kako su bili protivnici crkve najprije crveni komunisti, a tek sad se pretvaraju u crnu zvijer masonerije."(12)
Mnogo bolji, pomirljiviji, sa znanjem i argumentima pojavio se u "Vjesniku" feljton Ćirila Petešića Katolička crkva i masonerija. Nemamo ni vremena ni prostora za pažljiviju analizu feljtona, ali braća koja su čitala tekst oduševila su se objektivno napisanim dijalogom između crkve i slobodnog zidarstva. Pri tome je autor spretno izostavio sve što bi moglo baciti sjene konstantne netolerancije na slobodno zidarstvo. To je poslije dugog vremena objektivna skica dijaloga između crkve, koja djeluje javno, i slobodnih zidara koji ne izlaze sa svojim problemima i stavovima u profani svijet.(13)
3.5. Možda se na ove feljtone nadovezuje i jedna ad hoc sastavljena anketa o sto najvećih Hrvata ovog stoljeća, koju je objavio "Jutarnji list". Među njima je čak i osamnaest slobodnih zidara (ako među njih ne ubrajamo Josipa Broza Tita!): Ivo Andrić, Julije Bajamonti, Antun Barac, Krešimir Baranović, Slavko Batušić, Bela Csikos Sesia, Vladan Desnica, Janko Drašković, Ivo Hergešić, Josip Horvat, Vladimir Prelog, Nikola Škrlec, Andrija Štampar, Ivan Šubašić, Maksimilijan Vrhovac... Skoro dvadeset posto od nabrojenih, što nam može biti samo u čast i ponos.(14)
3.6. Istina i senzacionalnost ponekad idu rame uz rame, naročito kada je riječ o nepoznatom utemeljitelju diskutabilne talijanske Lože P-2, tajniku lože Liciu Gelliju (81). Vjesnik je javio da je vođa danas već nepostojeće lože pobjegao iz Italije i da se krije u Beogradu.(15) Jedan od naše braće napisao je o njemu temeljit slobodnozidarski rad, tako da znamo tko je Gelli bio, što je radio i što možemo još od njega očekivati. Pobjegao je iz svoje vile u Arezzu upravo kada je trebao, prema završnoj odluci Vrhovnog suda Italije, otići u zatvor zbog bankrota milanske banke Ambrosiano.(16) Argentinski novinar Jorge Gamaris, autor knjige "Organizacija Odesa" misli da je Gelli godine 1946. odnio u Argentinu dio jugoslavenskog zlata kojeg je uzeo 1942., a bilo je namijenjeno Kralju Petru u izbjeglištvu. "Novi list" objavio je vijest da su u Cannesu uhitili Licia Gellija, koji je bio osuđen na dvanaest godina zatvora (17), a Vjesnik je priopćio kako je u Gellijevom vrtu pronađeno zlato koje je vlasništvo Kraljevine Jugoslavije, ali su ga Talijani prozvali Titovim blagom.(18) Poslije ovoga u hrvatskim novinama ponovno će, naročito žuti tisak, pisati o slobodnom zidarstvu kao da suvremeni slobodni zidari imaju nešto zajedničko s Gellijem ili Cosa nostrom: kao da bi uz hapšenje jednog kradljivca novinari pisali da su zbog toga svi ljudi na svijetu lopovi!
3.7. I oko ratnog zločinca Dinka Šakića, bivšeg zapovjednika logora Jasenovac bilo je rečeno sve, skoro sve. Jedan od prvih svjedoka bio je bivši logoraš i naš brat D. R. Svjedočio je više od četiri sata. Tako su braća saznala da je brat D. R. bio tri godine u logorima Jasenovca i Stare Gradiške. Tada je imao dvadeset godina.
"Na posljetku nije bitno je li Šakić nekoga zadavio ili zaklao. Nisu ni Eihmann i Barbie, pa ipak su krivi. Ako je bio zapovjednik, onda odgovara za izgladnjivanje, mučenje i ubijanje nenaoružanog zarobljenika", izjavio je D. R. i upozorio na niz netočnosti u povijesnim podacima koji se spominju u provođenju istrage.
Svjedok je došao u Jasenovac nakon što ga je 2. siječnja 1942. godine Pokretni prijeki sud NDH, zajedno sa skupinom od četrnaest studenata, osudio kao antidržavnog elementa. Dobio je tri mjeseca zatvora, no zadržan je tri godine. Sudilo mu se kao članu SKOJ-a udarne grupe zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Kao medicinar, po logorima je bio bolničar.(19)
3.8. Nekoliko dana kasnije tjednik "Obzor" objavio je članak o sudbini masona zatočenih 1941. godine u logoru Stara Gradiška. Poznato je, da su u noći 10. na 11. studenoga 1941. godine uhićeni slobodni zidari, njih trideset sedam. Njima su priključili dr. Marka Gagliardija i grofa Josipa Bombellesa. Dočekani su s velikim nepovjerenjem, jer se smatralo da su istaknuti članovi ustaškog pokreta. Danas je poznato, da su i oni bili slobodni zidari ali nisu zbog toga tragično završili: bili su istovremeno i višestruki agenti. Dana 25. ožujka 1942. godine obojicu su likvidirali. Šestoga travnja većina slobodnih zidara je otpuštena. Među zatočenim slobodnim zidarima bio je i Radoslav Horvat, otac braće B. i R., kao i Krešimir B., tast već spominjanog brata D. R. ...(20) To je samo dokaz kako slobodnozidarski duh ima svoju provjerenu tradiciju i sigurnu budućnost...
3.9. U Hrvatskoj je počela raditi posebna židovska organizacija B'nai B'rith, (N.O.B.B.), samostalni Red, koga su 1843. godine utemeljili u New Yorku europski Židovi koji su emigrirali u Ameriku. Njihova namjera bila je utemeljiti bratski savez, koji će štititi njih, njihove obitelji, brinuti se za bolesne, davati stipendije nadarenima Židovima i međusobno si pomagati. Gospodin Tommy Baer, koji je bio u srpnju ove godine u Zagrebu, dodao je, kako je B'nai B'rith organizacija za zaštitu ljudskih prava, ali ne samo za zaštitu prava Židova, nego svih ljudi. "Uključeni smo u više aspekata kulturnog i društvenog života, ne samo u SAD-u nego i u prekomorskim zemljama. Imamo mnogo međunarodnih i nacionalnih projekata, a kao nevladina organizacija nazočni smo i u UN-u i EU-u." (21)
Od 23. lipnja 1998. godine ima B'nai B'rith svoj ogranak i u Zagrebu. Hrvatski ogranak nosi ime Gavro Schwartz, po imenu zagrebačkog nadrabina, koji je u razdoblju prije Drugog svjetskog rata bio zaslužan za unapređenje židovskog odgoja i kulture. Za predsjednika hrvatskog ogranka B'nai B'rith izabran je dr. Dragan Stern, član židovske općine Zagreb, a ogranak okuplja članove iz Zagreba, Osijeka, Čakovca, Splita i Dubrovnika.(22)
Tko je bio Gavro dr. Schwartz? Između ostaloga bio je duhovni vođa slobodnozidarske lože Zagreb u Zagrebu. Godine 1927. bio je njen mentor. U loži je imao majstorski rad "Bratovština o starom židovstvu" (28.12.1927.). Godine 1928. pripopremio je predavanje "O djelovanju europskih Velikih loža, naročito čehoslovačkih, austrijskih, njemačkih i engleskih" (5.9.1928.). Godine 1929. također je bio mentor u loži i pripremio je predavanje o Mosesu Mendelsohnu (24.2.1929.). Godine 1930. bio je starješina lože B'nai B'rit u Zagrebu. 10.9.1930. godine imao je predavanje "O loži", referat o tome što pišu američki časopisi o tamošnjim ložama (5.11. 1930.), te o svečanoj sjednici lože Srbija u Beogradu (7. 1. 1931.).
3.10. Na kraju još nešto, što će razveseliti one koji znaju za opus Maksimilijana Vanke. Njegov život u jednom trenutku sudbinski se povezao s Louisom Adamičem, slovenskim piscem u dijaspori. Ove godine prošlo je sto godina od njegovog rođenja. Međunarodna konferencija u Bernardinu u Sloveniji ponovno ga je predstavila kao najpoznatijeg Slovenca koji je uspio u velikom svijetu. Publicistkinja Alenka Puhar u Delu opisala je jednu sliku koja je izraz najvećeg, nježnog prijateljstva. U nekoliko poteza je slika, koja je visoka 17 i po palaca te široka 11 i po palaca, dosta logična, jer se vide riječi Ile de France i L. Adamic. Prva riječ znači francuski otok, misaoni centar Francuske ali i ime prekooceanske lađe. Iz konteksta se vidi da je u pitanju brod: brod Ile de France dobio je posebno mjesto u povijesti, jer je odmah na početku rata napustio Europu i otplovio u Ameriku, prepun putnika, sa slikarovom obitelji na krovu. Adamič je ovdje zbog antifašizma, antinacizma - pa i zbog dugogodišnjeg prijateljstva. Možda je Adamič malo prije rata nagovorio Vanku da sa svojom američkom suprugom i kćerkom otiđe iz Europe, jer je antisemitsku nacističku retoriku trebalo ipak uzimati ozbiljno. O tome su se mogli Margaret i Makso Vanka osobno osvjedočiti i na Jadranu, gdje su često boravili. Malo manje se vide riječi Korčula i Chandler - prva riječ je otok na kojem su imali Vanka i Stattenovi (rođaci njegove američke supruge) ljetovalište, druga je američki pisac i zagovornik nacizma, njemački agent koji je isto volio Korčulu, ali po mogućnosti bez Židova. Pojavljuju se na slici još imena brodova Lusitania i Athenia, prva prekooceanska lađa bila je potopljena u prvom, a druga u drugom svjetskom ratu. Kako je kod analize slike surađivao i dr. Tine Kurent, poznavalac geometrije, na slici je pronašao sve moguće brojeve i ponudio njihova kabalistička i geometrijska rješenja. Našao je potpis Vanka Fecit, našao je naslov "The Beginnings of World War by Maksimilijan Vanka", sve u oblicima brojeva, a u stvari u dimenzijama i međusobnim razmjerima.
Gdje god čovjek pogleda, posvuda cijelo brdo riječi War, rat, koje izranjaju kao kukasti križevi i sitni amblemi fašizma. Slika je oproštaj od starog kontinenta koji uranja u rat i pretvara se u morilište.(23)
4. I to je za sada sve. Hrvatsko novinarstvo i publicistika još uvijek upotrebljavaju riječi mason, masonerija ili slobodno zidarstvo kada javno vrijeđaju, kada treba sakriti vlastito neznanje ili se praviti važan, kako su za sve nedoumice, krivnje i nelogičnosti pa i neuspjehe krivi baš hrvatski slobodni zidari, članovi svjetske zavjere protiv Hrvatske. Kako je to daleko od istine ili kako je to sve slično jatu novinarskih pataka, znaju samo slobodni zidari.
Zagreb, 15. rujna 5998. Br:.B.Š.
BILJEŠKE:
(1) Josip Horvat (Tako je govorio), Hrvatsko slovo, Zagreb 6. rujna 1996. str. 31
(2) Jure Ilić, Hrvatska dobila tri nove slobodnozidarske lože, Večernji list, Zagreb 29. rujna 1996. str. 28
(3) Petar Požar, Vigiliantia, Hrvatska vila, Budućnost, Glas Slavonije, 12. travnja 1997. str. 14 - 15
(4) Mirko Kovač, Sjećanja su uvijek ljepša od zbilje, Vjesnik, Zagreb 12. studenoga 1997.
(5) Glava grofa Ivana Draškovića, SME, Bratislava 6. studenoga 1997.
(6) Janko Drašković (Tako je govorio), Hrvatsko slovo, Zagreb 17. travnja 1998. str. 31
(7) Joško Čelan, Slobodni zidari, imenom i prezimenom, Slobodna Dalmacija, Split 17. travnja 1998. str. 21
(8) Kao gore.
(9) M. Jović, N. Bančić, Vlaška 5, skupljalište beskućnika i narkomana, Jutarnji list, Zagreb 25. svibnja 1998.
(10) Ivan Mužić, Tajne, smisao i dosezi slobodnog zidarstva, 1 - 3, Slobodna Dalmacija, Split 11. - 13. svibnja 1998.
(11) Stipe Vukavić, Masonerija je svemoćna samo nad narodom koji ima mnogo izdajica, Vjesnik, Zagreb 11. lipnja 1998.
(12) M. Luka Vuco, Jadno izgleda onaj koji viče protiv grmlja, Vjesnik, Zagreb 12. lipnja 1998.
(13) Ćiril Petešić, Katolička crkva i masonerija, 1 - 15, Vjesnik, Zagreb od 10. lipnja 1998.
(14) Sto najvećih Hrvata ovog tisućljeća, Jutarnji list, Zagreb 7. lipnja 1998.
(15) Inoslav Bešker, Lucio Gelli utekao u Beograd?, Vjesnik, Zagreb 27. lipnja 1998.
(16) Katja Macan, Gelli predao jugoslavensko zlato Peronu, Jutarnji list, Zagreb 11. rujna 1998.
(17) Hina, Novi list, Rijeka 11. rujna 1998.
(18) Inoslav Bešker, U Gallijevom vrtu pronađeno zlato koje su Talijani prozvali Titovim blagom, Vjesnik, Zagreb 14. rujna 1998.
(19) Nataša Majstorović, Svjedok je zapamtio razvijenog momka u ustaškim čizmama, Jutarnji list, Zagreb 1. srpnja 1998.
(20) Josip Grbelja, Mučilište za intelektualce, Obzor, Zagreb 11. srpnja 1998. str. 33 - 34
(21) Marinko Bobanović, Šakić nas ne zanima zato što je Hrvat, nego jer je bio umiješan u ratne zločine, Vjesnik, Zagreb 28. srpnja 1998.
(22) Hina, B'nai B'rit u Hrvatskoj, Večernji list, Zagreb 28. lipnja 1998.
(23) Alenka Puhar, Med tovarišem in gospodom je velika razlika, Delo, Ljubljana 3. kolovoza 1998.
Izvor:
- OSVRT