Ćiril Petešić: Katolička crkva i masonerija

1. MASONERIJA NA KONCILU

Drugi vatikanski koncil završio je 8. prosinca 1965. godine. Iste je godine održana i Međunarodna izložba u New Yorku. Ta dva posve različita događaja u svijetu privukla su pozornost i nazočnost velikoga broja ljudi. Može se reći da je na ta dva izuzetna događaja bila prisutna i masonerija.

Na Međunarodnoj izložbi u New Yorku paviljon Velike lože New Yorka predstavio je posjetiocima dokumente o svome postanku, podatke o raširenosti masonerije u svijetu, portrete najpoznatijih masona, fotografije suvremenih istaknutih masona u vojsci, diplomaciji, administraciji i politici. Izložena je bila i plava zastava od vrlo fine svile, s masonskim znakovima kutomjera i šestara, koju je astronaut John Glenn trebao ponijeti na Mjesec.

Drevnost masonerije Završnu svečanost II. vatikanskog koncila predvodio je papa Pavao VI. Među službenim promatračima drugih religija nije bilo masonskih predstavnika, jer Katolička crkva nikada nije masoneriju smatrala nekom religijom. Pa ipak, masonerija je u dva navrata bila nazočna u izlaganjima u koncilskoj dvorani zahvaljujući intervencijama meksičkoga biskupa Sergia Mendez Arceoa, 6. prosinca 1962. i 20. studenoga 1963. godine.

Masonerija je u SAD-u vrlo poznata i ima oko četiri milijuna članova, no u latinskoj je Europi pojam "masonerija" sinonim zla, neka personifikacija sila "Tame" na Zemlji koje predstavljaju tajne zavjere i krvava razračunavanja. Katolička crkva je prije dva i pol stoljeća (1738.) proglasila izopćenje masonerije i mnogo ga puta ponovila, ali ga je izostavila iz najnovijeg izdanja svoga Crkvenog zakonika (1983.).

Spomenuti valja da su i neke druge crkve i nekatoličke organizacije dizale glas protiv masonerije, npr. u zadnje vrijeme: Vojska spasa (1925.) Wesleynska konferencija Engleske ( 1927.), prezbiterijanci Škotske (1927.), Grčkopravoslavna crkva (1933.), Američki prezbiterijanci (1942.), luterani iz Missourija (1950.), Nacionalna sinoda Nizozemske reformatorske crkve Južne Afrike (1957.).

O masoneriji je, drži se, objavljeno više od 100.000 knjiga, često s više ili manje tendencioznosti. Općenito je mišljenje da je povijest masonerije tajna, no ipak su zadnjih desetljeća manje skupine specijalista, masona i katolika, na znanstvenoj razini nastojale osvijetliti problem oko koga se vode oštre polemike više od dva i pol stoljeća.

Odmah na početku nameću se pitanja - Što je masonerija? I kako je nastala? - jer su odgovori na njih malo poznati široj javnosti. Bez toga nije moguće niti razumjeti odnose Katoličke crkve prema masoneriji.

O povijesti masonerije vrlo je malo autentičnih dokumenata prije 18. stojeća, pa se piše o njezinim legendarnim počecima.

Masoni se rado pozivaju na glavnoga graditelja Salomonova hrama u Jeruzalemu u 10. stoljeću prije Krista. O gradnji toga hrama govori biblijska Druga knjiga Ljetopisa: hram je gradilo 70.000 nosača tereta, 80.000 kamenolomaca i 3.600 poslovođa; glavni arhitekt bio je Huram Abi iz Tira, koga je kralju Salomonu uputio kralj Hiram iz Tira: "Šaljem ti čovjeka mudra, vješta i razumna, Hurama Abija, sina jedne Danovke i oca Tirca. Umije obrađivati zlato, srebro, tuč, željezo, kamen, drvo, grimiz, ljubičasti baršun, bež i karmezin, umije rezbariti svakovrsne rezbarije i zamisliti svako djelo koje mu se povjeri. On će raditi s tvojim umjetnicima i umjetnicima moga gospodara Davida, tvoga oca." (2 Ljet 2, 12-13).

Masoni kažu da su jednoga dana Huramu Abiju došla tri zidara i zatražili da im otkrije tajne svojih vještina. On nije pristao i oni ga ubiju. Kad je kralj Salomon saznao da je Huram nestao, naredio je istragu. Huramovo tijelo pronađeno je zahvaljujući grančici bagrema koja je rasla iz zemlje.

Gradnja Salomonova hrama za masone je prototip razvoja i ujedinjenja čovječanstva, a arhitekt Huram simbol graditelja koji je posjedovao znanje, maštu i vrhunsku mudrost. Njegova je žrtva masonima simbol da je tajna nepovrediva te da se do nje dolazi samo strpljivim radom. Trojica njegovih ubojica simboliziraju tri nedostatka koja masonu ne pristaju: neznanje, slavoljublje i fanatizam.

Masoni su svoju drevnost pokušali objašnjavati i pozivanjem na graditelja biblijske Arke spasa, Nou, ili čak na prvoga čovjeka Adama... Neki se masoni pozivaju na inicijacijske predaje iz Egipta, teorije pitagorejaca i učenja drugih graditelja iz staroga vijeka. Ima i onih koji masoneriju shvaćaju kao nešto što je izvan vremena i prostora...

Od zidara do mislilaca Ako se zaustavimo na zemlji i u povijesti, onda nas povijest masonerije vodi u srednji vijek, na one nasljednike Hurama Abija kojima kršćanstvo duguje neke od najljepših svojih građevina, na graditelje katedrala u Chartresu Amiensu i Strasbourgu i sličnih visokih tornjeva, drugim riječima, na putujuće graditelje koji su išli od grada do grada, s gradilišta na gradilište.

Paul Claudel je pitao:"Što je vodilo te vjernike, neplemiće, seljake" da dižu tako divne tornjeve prema nebu? Odgovor je jednostavan: imali su žarku dušu i jedinstven zanat. Zanat kojega su tajne ljubomorno čuvali. Ne samo zato što im je osiguravao život tijela i svagdanji kruh, već su mu dugovali hranu duha i radost stvaranja.

Gradnja prekrasnih srednjovjekovnih katedrala odvijala se u drukčijoj klimi nego što je danas. Graditelji onoga vremena imali su nadahnuće u redovničkim zajednicama benediktinaca, cistercita, templara. Ti su redovi sami bili vješti graditeljstvu, pa su korporativna bratstva koja su uzimali pod svoju zaštitu uživala posebne sloboštine.

2. POČECI MODERNE MASONERIJE

U grozničavoj graditeljskoj djelatnosti, posebice od 11. Stoljeća, svuda se tražilo dobre graditelje, vrsne zidare, nadstojnike gradnje, klesare i obasipalo ih povlasticama. Graditeljska je djelatnost poprimila neku vrstu internacionalnosti i prvenstvo među ostalim zanatima. Ni rimski pape nisu zaostajali za svjetovnim knezovima: 1110. godine Bonifacije IV., Nikola III. (1277.) i Benedikt XII. (1331.) priznali su graditeljima katedrala pravo njihovih statuta i samouprave, oslobađali ih od nameta i lokalnih obveza i jamčili im slobodu kretanja iz jedne zemlje u drugu. Tako su i nastali pridjevi uz naziv graditelja i zidara u raznim zemljama: franc, frei. Free, liberi, u Francuskoj franc-métiers i franc-maçons: slobodni zanatlije, slobodni zidari.

Tajanstvena inicijacija Duboko povezan s duhovnošću graditeljski i zidarski zanat imao je svoja pravila i svoje obrede koje je svaki zidar strogo poštivao. Zidari su stvorili bratstva koja su bila hijerarhijski organizirana, a sastavljali su ih majstori, drugovi i naučnici. Međusobno su se zvali braćom. Mjesto gdje bi se sastajali zvalo se loža (la loge). Da bi mogli ući, morali su imati određenu lozinku i poseban znak, npr. šakom ruke. Kad se na sjednicama naučnike unapređivalo u "drugove", naučnici su morali na sebi imati pregaču i rukavice.

Čemu taj ceremonijal i ta misterioznost? Da se pokaže kako se samo najzaslužniji "s punim pravom" primaju u bratstvo. Pokreti ruke i druge tajne, bez kojih radovi tih elitnih radnika ne bi bili remek-djela, kandidatima su se postupno priopćavali. Njihovo je primanje ili inicijacija imalo više etapa, da bi se ocijenilo jesu li dovoljno zreli za primanje daljnjih spoznaja ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom smislu.

Statuti masonskih bratstava nisu sadržavali samo pravila rada, već i etičke norme (poštivanje Boga i Crkve, vjernost vladaru, obvezu skromnoga života i savjesno izvođenje radova, itd.), te obvezivali na tajnu, što je ubrzo preraslo fazu zaštite tehničkih postupaka i poprimilo šire obredno značenje.

Duh koji je vodio graditelje i zidare srednjega vijeka dizao ih je iznad zanata. Ljepote koje su nastajale iz njihovih ruku bile su razlogom da ih se smatralo ljudima neke više prirode i tajna koja ih je okruživala povećavala je njihov ugled. S vremenom su k njima - više na britanskim otocima nego na kontinentu - počeli pristupati i ljudi koji nisu pripadali njihovom cehu: članovi klera, plemići, građani, reklo bi se "intelektualci" koji su željeli sudjelovati u vrlo živoj razmjeni pogleda. Naime, u stručnim bratstvima i između jednoga i drugoga bratstva i jedne i druge zemlje - a česti su odnosi bili između Francuske i Engleske - kipari, zidari, klesari, tesari i drugi, raspravljali su ne samo o konkretnim problemima svoje struke, nego i o vjerskim i filozofskim temama. 0 temama koje su im bile prisne, bez kojih bi i njihov rad gubio svoj smisao. U početku to su bili pridruženi ili prihvaćeni članovi, neke vrsti počasni članovi.

No, ovi su prihvaćeni članovi ubrzo postali aktivni i počeli postajati dominantni u masonskim ložama. Korporativna je organizacija postojala, ali su se lože malo-pomalo transformirale u filozofske kružoke. Bio je to prijelaz od djelatnoga graditeljstva na misaono, od operativne masonerije na spekulativnu. Umjesto klesanja kamena, brusile su se ideje. Umjesto gradnje hramova, predlagala se obnova društva. I dalje su se čuvale tradicije učlanjenih ili iniciranih članova loža koje su se vrlo dobro dokazale. Sam pojam inicijacije mnogima znači tajnu, pa zaključuju - i danas - da ta, suzdržljivost ili diskrecija mora nužno skrivati nevjerojatne stvari. Najmanje što bi se o takvom zaključivanju moglo reći jest da to treba i dokazati.

Objava snošljivosti Moderna je masonerija nastala 24. lipnja 1717. godine, na blagdan svetoga Ivana Krstitelja, zaštitnika srednjovjekovnih "radničkih bratovština", kad su se masoni četiriju londonskih loža sastali u jednoj gostionici i odlučili osnovati neku vrstu saveza i nazvali ga Velikom ložom Londona. Izabrali su svoga velikoga meštra, Antonyja Sayera. S vremenom se nova organizacija smatrala Majkom Velikom ložom Svijeta i da ona ima vrhovništvo nad ostalim ložama, koje joj duguju poslušnost, tzv. "obedijenciju". Mnogi, međutim, to osporavaju, ali je neosporno da je Velika loža Londona imala veliku ulogu u širenju masonerije u svijetu.

U to je vrijeme bilo više neovisnih masonskih loža u Škotskoj i Engleskoj. Za osnivanje Velike lože Londona najzaslužnija su dva prezbiterijanska pastora, James Anderson i Jean-Theophile Desaguliers, hugenot iz La Rochellea u Francuskoj. Anderson je u suradnji s Desaguliersom sastavio "Ustanove" nove Velike lože Londona, objavljene 1723. godine. U prvome članu tih Ustanova govori se o Bogu i religiji sljedeće:

"Mason se je po svom naslovu dužan pokoravati moralnom zakonu i, ako dobro shvaća Umjetnost, nikada neće biti zatucan bezbožac ni slobodouman bezvjerac. I, kako su masoni u prošlosti, u svakoj zemlji, bili dužni ispovijedati religiju vlastite domovine ili nacije, kojagod ona bila, tako nam se sada čini prikladnijim ne obvezivati nego samo na onu religiju o kojoj se svi ljudi slažu, ostavljajući svakome njegovo posebno mišljenje, to jest biti dobri i lojalni, časni i pošteni ljudi, kakavgod bio naziv ili vjerovanje čime se mogu razlikovati.

Prema tome, masonerija je središte ujedinjenja i put gajenja pravoga prijateljstva među ljudima, koji bi (bez nje) uvijek ostali udaljeni".

To je u stvari bio vrlo revolucionaran proglas vjerske snošljivosti ili tolerancije u ono vrijeme, pokušaj stvaranja neutralnoga terena između protestanata i katolika, koji su se prije toga jako razdirali.

Engleske masonske lože, koje su prije 1717. godine bile slobodne (temeljno im je načeo bilo "Slobodan mason u slobodnoj loži"), čini se da su u velikoj većini bile katoličke orijentacije. Čak je još 1693. godine, dakle za dinastije Orange, u statutima Lože u Yorku pisalo: "Vaša je prva zadaća biti vjerni Bogu i Svetoj Crkvi i izbjegavati sve hereze koje ih ne priznaju".

No, 1694. godine neke su se engleske lože stavile pod zaštitu Vilima III. iz dinastije Orange, koji je stupio u jednu od njih i više je puta predsjedao masonskim sastancima. Vilim III. je pokušao ublažiti katoličku tradiciju loža, tako da su statuti koje je 1894. godine prihvatilo više loža i dalje imali istu formulu o "prvoj dužnosti" kao i loža u Yorku, ali su izostavili spominjanje "Svete Crkve". I tako su upravo Andersonove ustanove, modificirane i upotpunjene 1723. godine, na izričit način unijele načelo vjerske snošljivosti ili tolerancije.

U ostalome ništa se nije promijenilo. Osnova, organizacija i jezik ostali su isti, kao i značenje alata djelatne ili operativne masonerije od početka. Primjeri: osnovna materija koju su masoni obrađivali postao je čovjek koga će masonerija oblikovati; čekić i dlijeto za klesanje kamena figurirali su kao sredstva askeze koja će smanjiti naše neznanje i našu nesavršenost; kutomjer nameće snošljivost i ravnotežu, jer izmiruje suprotnosti sjedinjavanjem vertikale i horizontale; libela poziva na umjerenost i jednakost koje valja tražiti uzdižući čovjeka poukom i odgajanjem: zidarska žilica kojom se malter gladi uči ukusu usavršavanja.

3. PRVA PAPINSKA OSUDA MASONERIJE

Kao što se u zidarskoj korporaciji kleše kamen da dobije oblik kocke i prilagođuje za gradnju, masoni traže usavršavanje za opću izgradnju skladnijega čovječanstva. Tako usavršeno čovječanstvo diže se poput katedrale prema svjetlosti.

Francuska masonerija nije rado prihvatila vrhovništvo Velike lože Londona niti kasnije Velike lože Ujedinjene Engleske. Ona je isticala da je prva masonska loža u Francuskoj osnovana 1888. godine u Saint-Germain-en-Layeu, dakle puno prije 1717. godine. Osnovali su je časnici jedne škotsko-irske regimente, ljudi koji su bez sumnje postali masonima u Škotskoj i Engleskoj. U ovoj je loži u početku bilo katolika pristaša svojih stuartističkih osnivača. Loža je dobila pristaše među Francuzima koji su je simpatizirali. Poslije ju je 1777. godine prihvatila loža "Dobra vjera" (La Bonne Foi), koju je, također u Saint-Germain-en-Layeu, osnovala skupina ujedinjenih loža, Veliki Orijent onoga vremena.

Planetarno širenje masonerije Međutim, općenito uzevši, Velika loža Londona mnogo je pridonijela širenju masonerije u Francuskoj. Ona je 1721. izdala diplomu (patent) prvoj francuskoj loži ovisnoj o njezinoj "obedijenciji" u Dunkerqueu. Ubrzo su, kako Velika loža Londona, tako i stuartističke lože; osnivale lože u Parizu i u Francuskoj.

Poslije ovoga pomalo anarhičnog rojenja, lože engleskoga porijekla u Francuskoj osnovale su Veliku provincijalnu ložu. One su se obratile Londonu da dobiju diplomu. London je odbio. Tada su stupile u vezu sa "škotskim" ložama u Francuskoj, tj. s ložama stuartističkog porijekla, i s njima 1738. godine osnovale Veliku ložu potpuno neovisnu o Velikoj loži Londona. Nova je loža priznala vrhovništvo kneza francuske krvi, vojvode iz Antina, koji je izabran Velikim, generalnim i doživotnim meštrom u Kraljevstvu Francuske.

Masonerija se stala ubrzo širiti. Samo nekoliko godina poslije prihvaćanja Andersonovih "Ustanova" prodrla je u Gibraltar, Sjevernu Ameriku i na područje Austrije (Prag, 1727.). Prva regularna loža u Americi osnovana je u Bostonu 1733. godine, ali je već prije masonerija imala ložu u Philadelphiji, gdje je masonom postao Benjamin Franklin. U Španjolsku je došla 1728., u Nizozemsku 1731., Rusiju 1732. u Portugal i Švedsku 1735., u Švicarsku 1736. godine. U Indiju je masonerija stigla 1730. godine (Calcutta), u Afriku 1735. i u Kanadu 1740., itd.

James Anderson je 1738. godine reformirao svoje masonske "Ustanove", pa je u poglavlje gdje se govori o vjerskim dužnostima unio značajnu novost: masoni su dužni "poštivati moralni zakon kao pravi sljedbenici Noe... i pridržavati se triju velikih načela Noe" (zabrane klanjanja lažnim bogovima, psovke i ubijanja). U ovome pozivanju na Stari zavjet svi su uočili naglašavanje protestantskoga značaja engleske masonerije. I dok se engleska masonerija nastojala sve više i više razvijati u protestantskom duhu, masonerija u Francuskoj čuvala je izrazitu katoličku liniju. Tako je još 1782. godine loža "Prijateljstvo na pokus" (L'Amitie a l'Epreuve) u Narbonnei imala isključivo članove klera; u isto su vrijeme u dvadeset i šest francuskih loža voditelji bili svećenici - pisao je Pierre Cobore u napisu "Crkva i masonerija: vrijeme popuštanja" (Lectures pour tous, Pariz, 1971), samo tri godine prije poznatoga pisma kardinala Franje Šepera, o čemu će poslije biti više riječi.

Andersonovo pozivanje na načela biblijskoga Noe bilo je značajno jer je on išao na "zajedničke temelje" čovječanstva, na vezu između Boga i čovjeka prije pojave bilo kakve religije.

Anderson je bio sklon i primanju muslimana, hindusa i sljedbenika Zoroastera u masoneriju. Spominje se i prvi Židov koji je bio mason 1716. godine, a zvao se Francis Francia.

Okružnica Klementa XII. Iste godine kad su objavljene obnovljene Andersonove "Ustanove" objavljena je i prva papinska osuda masonerije, u pismu pape Klementa XII. od 28. travnja 1738. godine, In eminenti.

Motivi Papine osude bili su:

"Ljudi svake religije i sljedbe, naizgled skloni prirodnoj čestitosti, povezuju se međusobno jednim vrlo strogim i nedokučivim ugovorom, prema zakonima i odredbama koje su oni odredili, i zaklinjanjem na Bibliju i uz prijetnju teških kazni se obvezuju da će s nepovredivom šutnjom kriti sve što čine u tami tajne". Tvrdi se k tome "da su udruženja ili spomenuti tajni sastanci izazvali takve osnovane sumnje u duši vjernika, da upisivanje u njih za časne i razborite osobe predstavlja poput zaraze s obilježjem izopačenosti i zlobe. I ta je sumnja postala tako jaka u mnogim državama, da su tzv. udruženja već bila zabranjena i označena kao protivna sigurnosti kraljevstava". Zbog toga, "razmišljajući o vrlo teškim zlima koja takva udruženja i tajni sastanci obično uzrokuju ne samo miru država, već i duhovnom spasu duša, i da se stoga nikako ne mogu složiti s građanskim i kanonskim zakonima (...) i zbog drugih opravdanih i razboritih Nama poznatih razloga (...) odlučili smo i odredili osuditi i zabraniti spomenuta društva slobodnih zidara".

Dokument zaključuje: "Stoga svima i pojedinim kršćanskim vjernicima, bilo koga stanja, stupnja, položaja, reda, dostojanstva i preimućstva, kako laicima tako i svjetovnim ili redovničkim klericima, pa i onima kojima pripada poseban spomen i poštovanje, izričito i snagom svete poslušnosti zabranjujemo:
- da se nitko, pod nikakvom izlikom ili prividnim razlogom, ne usudi ili uobrazi upisati u spomenuta društva Slobodnih zidara ili Framasona, ili drukčije zvanih;
- da se nitko ne usudi ili uobrazi širiti ih, pomagati, primati u vlastitu kuću ili drugdje, skrivati, upisati u njih ili im se pridružiti, sudjelovati, dozvoliti ili olakšavati njihovo sazivanje na nekome mjestu, pružati im neku podršku, ili ih savjetovati, pomagati ili potpomagati na bilo koji način, tajno ili otvoreno, izravno ili neizravno, osobno ili preko drugih; poticati, navoditi, nagoniti ili uvjeravati druge da se u njih upišu, da im se pridruže; sudjelovati ili općenito pomagati:
- dapače, da se potpuno okane spomenutih društava, okupljanja, itd., pod kaznom izopćenja, u koje će upasti istoga časa (ipso facto), i bez ikakvog objašnjenja, od čega odriješiti možemo samo Mi ili tada postojeći Rimski Papa, izuzev na času smrti".

4. SVJETOVNE VLASTI ZABRANJUJU MASONERIJU

Papinska okružnica "In eminenti" ( 1738.) spominje razloge država za osudu masonerije, njihovu ozlojeđenost i uznemirenost zbog atmosfere tajne i zakletve kojom se masonerija okruživala. Mjere protiv masonerije donijela je bila protestantska vlada Nizozemske 1735. godine; predsjednik francuske vlade za vrijeme Luja XV., kardinal Fleury, zabranio je 14. rujna 1737. svako tajno okupljanje i osnivanje društava stobodnih zidara; isto su učinili Hamburg, Švedska i Ženeva 1738. godine. a nešto poslije i Zürich (1740.) i Bern (1743.).

Unutarnji razdor Klement XII. u svojoj osudi masonerije u prvome redu ističe "masonsku tajnu", pa dokazuje: ako masoni ne bi zlo činili, ne bi "zazirali od svjetla". Oni su stoga obilježeni kao "vrlo sumnjivi zbog krivovjerja", iako nije navedena nikakva hereza u njihovim "Ustanovama" ili u njihovim obredima. Ove nepreciznosti i ove šutnje navele su katoličkoga povjesničara Aleca Mellora da naglasi kako je bula Klementa XII. bila čudnovata, barem zbog jednoga tajnog razloga. Naime, masonerija onoga vremena bila je podijeljena između pristaša Stuarta, većinom katolika, i pristaša vladajuće kuće iz Hannovera koja je u Velikoj Britaniji došla na vlast 1714. godine i bila potpuno protestantska. I došlo je do teške borbe između dviju strana. Stuartisti, međutim, nisu bili sposobni boriti se protiv svojih protivnika koje je podupirao ministar predsjednik Walpole svojim velikim bogatstvom. "Došao je dan - piše Mellor - da je pretendent na prijestolje (katolik) Jakov III. ... konstatiravši da je izgubio bitku na ovome terenu, dao do znanja Svetoj Stolici da masoneriju (već sumnjivu zbog svoje tajne) ne treba više štedjeti, te da interes engleskoga katolicizma, utjelovljenoga u njegovoj osobi, traži da Crkva otupi oštricu udara.

Ona je to učinila. Stvar bi Stuarta, naime, zauvijek bila izgubljena da je takav razlog objavljen u (papinskoj) enciklici. To je bio razlog što je takav povod ostao prikriven". Mellor je ovo izložio u svojoj knjizi "Naša odijeljena braća, masoni" (Nos fréres séparés, les francmaçons, Pariz, 196l). Vatikanski državni tajnik, kardinal Firrao, 14. siječnja 1739. godine pošao je još jedan korak dalje, objavio je ukaz o masonskim društvima, u kome se čita: "Budući da takva udruživanja, okupljanja ili sastanci nisu sama sumnjivi zbog tajne hereze, već ugrožavaju i javni mir i sigurnost Crkvene Države, ... zabranjuje se prisustvovanje takvim sastancima i društvima, pod prijetnjom kazne smrti i konfiskacije dobara..." Novu papinsku osudu masonerije objavio je 18. svibnja 1751. godine Benedikt XIV. okružnicom "Providas".

Poslije toga su mnoge države, udovoljavajući željama papinskih nuncijatura zabranile masoneriju uz prijetnju vrlo strogih kazni. Španjolski isusovac, profesor na sveučilištu u Zaragozi, Jose A. Ferrer Benimeli, autor knjige "Masonerija, Crkva i Iluminati" (Madrid, 1976.-1977., četiri sveska), ukazuje na još jedan moment za ocjenjivanje papinske osude masonerije 1738. godine: javno pravo u Europi, koje je bilo ovisno 0 odredbama rimskoga prava. Rimsko je pravo imalo odredbe protiv "nedopuštenih društava" (collegia illicita) i

zabranjivalo udruživanje bez dozvole javne vlasti. Nedopuštenost takvoga društva - piše Benimeli - "utjecala je da ga se smatra nedopuštenim... i u moralnome pogledu". U katoličkim se zemljama stupanje u masoneriju smatralo uvredom katoličke vjere, povredom vjerskoga katoličkog poretka, pa se smatralo i kažnjavalo kao politički delikt.

Osuda masonerije ostala je u Francuskoj mrtvo slovo na papiru. Vođen galikanskim duhom, ljubomoran na slobodu Crkve u Francuskoj naprama Svetoj Stolici, Luj XV. nije papinsku encikliku "In eminenti" proglasio u svojoj zemlji i ona se nije primjenjivala, prema pravnome načelu "Zakon koji nije objavljen, ne obvezuje" (Lex non promulgata non obligat). S masonerijom su očijukali mnogi članovi klera u Francuskoj zahvaćeni galikanizmom, neprijateljski raspoloženi prema papinskoj kuriji. "Uoči Francuske revolucije - piše Berteloot - gotovo u svim ložama bilo je svećenika, pripadnika svih vjerskih redova... priora i starješina samostana, župnika i njihovih kapelana". Benimeli navodi da je čak i jedan od blaženih mučenika iz Lavala (Francuska), bl. Jean Marie Gallot (1747.- 1749.), bio član mjesne masonske lože.

U Francuskoj je 1773. godine osnovana jedna od najznačajnijih masonskih loža u svijetu, Veliki Orijent Francuske, koja i danas igra svoju izuzetnu ulogu. Početkom Francuske revolucije (1792.) masonerija je u Francuskoj neko vrijeme obustavila rad. Velika loža Francuska ponovno se javila 1799. godine. Kad je Napoleon postao carem, koristio je masoneriju kao sredstvo vlasti. U zemljama koje je pokoravao na ćelo bi masonerije postavljao nekoga od svoje braće ili privrženika. Tako je nastao i Veliki Orijent Italije 1805. godine u Milanu, povezan s Velikim Orijentom Francuske.

Pio VII. osuđuje karboneriju Veliki Orijent Italije nastojao je razvijati svoju aktivnost preko tzv. karbonerije. Što je bila karbonerija?

"Unija karbonara" zvana i "Carboneria" ili "Lega nera" (Crni savez) osnovana je 1797. godine. To je bila sljedba političkoga karaktera, neovisna o masoneriji, a glavni joj je cilj bio ujedinjenje Italije. U početku je imala nekih veza sa sljedbom "Iluminati" (Prosvijetljeni). U vrijeme Bečkoga kongresa (1814.-1815.) karbonerija je imala desetke tisuća članova. Njezino brzo širenje izazvalo je prijave, pa su papa Pio VII. i njegovi nasljednici, kao i kraljevi Napulja, Sardinije i neki drugi talijanski knezovi strogo zabranjivali i progonili karboneriju. Na Kongresu znanosti u Paviji (1814.), delegacija karbonara predstavila je plan jedinstvenoga talijanskog ustava. "Karbonerija se pokazala opasna i slična masoneriji, pa se s njom pogrešno stavljala u isti plan, iako u stvari one nisu imale ništa zajedničkoga: ni porijeklo, ni ciljeve, ni oblike" - pišu Benimeli i Caprile u knjizi "Katolička crkva i masonerija jućer, danas i sutra", Rim, 1979., 20-21.

Papa Pio VII. objavio je 13. rujna 1821. godine pismo "Ecclesiam a Jesu Christo" protiv karbonerije. Taj se dokument smatralo novom neizravnom osudom masonerije. Papa piše da nova sljedba, iako se drži da se razlikuje od masonerije, spada među tajna društva koja su zabranjena pismima pape Klementa XII. i Benedikta XIV. Papa je u karboneriji vidio jedan oblik općenitije pojave, tajnih društava. Zbog toga spominje društva Slobodnih zidara ili masona, "kojih je društvo masonerija imitacija, ako ne i izdanak". "Ova je tvrdnja bila samo jedna pretpostavka, bez osnove, jer karbonerija ne potječe od masonerije, niti je njezina kopija" (Benimeli-Caprile).

5. KRAJ PAPINSKIH DRŽAVA

U pismu Pija VII. se za razliku od prijašnjih papinskih osuda naređivalo da je svatko, pod prijetnjom izopćenja, dužan određenome crkvenom starješini prijaviti sve za koje se zna da pripadaju karboneriji, kao i one koji imaju neku vezu s njom. Zabranjivalo se čitanje knjiga, katekizama, statuta i rukopisa karbonara i obvezatno ih je trebalo dostaviti nadležnome biskupu. Pio VII. pošao je i korak dalje, pa je u osudi i kaznama izjednačio sva tajna društva, uključujući i masoneriju. K tome, formula osude gotovo izričito ponavlja osudu papinskoga dokumenta "In eminenti", izostavivši ipak frazu: "zbog drugih opravdanih i razboritih Nama poznatih razloga".

Lav XII. osudio karboneriju Papa Lav XII. je 13. ožujka 1825. godine pismom "Quo graviora" ponovio osude prijašnjih papa, naznačujući da se one odnose na svako tajno društvo, sadašnje i buduće, kakogod se zvalo, a koje bi imalo za cilj urotu protiv Crkve i Državne vlasti. Zbog same činjenice što su tajna društva, njihovi se ciljevi ne samo poistovjećuju, već se - prelazeći od sumnje na čvrsto uvjerenje - i pretpostavlja, s više ili manje razboritosti, da se takvi ciljevi uzajamno podupiru u zajedničkoj akciji protiv Crkve i protiv građanskih suverena.

Od pape Klementa XII. do Lava XII. prošlo je samo 87 godina i usprkos tome čitamo u pismu "Quo graviora": "Naš predšasnik Klement XII. videći kako se sljedba Slobodnih zidara ili Framasona ili označenih drugim imenom jača i svakim danom dobiva nove snage i budući da smo sa sigurnošću i mnogostrukim dokazima saznali, kakao je spomenuto društvo bilo ne samo sumnjivo, već da je najljući neprijatelj Katoličke crkve, osudio ju je u veličanstvenoj konstituciji "In eminenti".

Jedini sigurni dokazi koje je Klement XII. prihvatio bili su "glas javnosti" i "osnovane sumnje" nekih "časnih i razboritih osoba" (Benimeli-Caprile). Lav XII. je na poseban način osudio sljedbu karbonara, jer je sebi postavila "zadatak borbu protiv katoličke vjere i, u građanskom poretku, borbu protiv zakonitih vladara". Papa osuđuje karbonare, "da bi se od te nevolje oslobodila Italija, druge zemlje, pa i Papinske države.."

Masoneriju su u Torinu obnovili 1859. godine ljudi bliski Camillu Bensu Cavouru, koji je 1861. godine proglasio ujedinjenje Italije. Veliki Orijent Palerma proglasio je svojim velikim meštrom Giuseppea Garibaldija. Ciljevi su masonerije bili rastava Crkve i Države, dokidanje povlastica, rastava braka, itd.

Da bi se bolje razumjelo brojne intervencije protiv tajnih društava, od pape Pija IX. do Lava XIII. - njih oko 350 - treba imati na umu situaciju Crkve u Italiji u to doba, kad su papinske države (Romagna, Marche, Umbria i Rim) doživjele svoj svršetak. Naime, u papinskim su državama tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća izbili veliki neredi, ugušeni uz pomoć austrijskih i francuskih trupa.

"Uzrok nemira - smatra povjesničar Ludwig Hertling (Povijest Crkve, Rim, 1974.) - bilo je djelomično shvatljivo nezadovoljstvo sistemom vlasti u Papinskim državama, koji laicima nije dopuštao zaposlenja u administraciji. To je značilo, da su svi službenici Države pripadali kleru i nosili crkvenu odjeću, mnogi samo s nižim redovima, tako da su mogli ako su htjeli napustiti službu i oženiti se. Radilo se često o ljudima koji nisu mnogo značili ni kao službenici ni kao pripadnici klera. Zato su agitatori mogli lako poticati nezadovoljstvo naroda protiv klera kao vladajuće klase, pa stoga i protiv Crkve".

Revolucija u Rimu Buna protiv papinske vlasti malo-pomalo pomiješala se s kampanjom za ujedinjenje Italije. "U početku su se gajile velike nade u Pija IX. kad je izabran papom 1846. godine, jer je amnestijom političkih delikata i dopuštanjem demokratskog ustava, činilo se, pokazivao simpatije prema pokretu za ujedinjenje Italije... No, kad je u proljeće 1848. godine papa odbio sudjelovati u ratu za oslobođenje kraljevstva Sardinije protiv Austrije, tajna su društva smatrala da je došao povoljan čas da u Rimu dignu otvorenu revoluciju. Pio IX. je pobjegao u Gaetu, u Napuljskom kraljevstvu, a u Rimu je proglašena republika pod Giuseppeom Mazzinijem, od veljače do srpnja 1849... Francuske su trupe zauzele Rim i vratile papu u njegov grad. Izgledalo je da je mir uspostavljen, međutim, talijanskim je patriotima postalo jasno da se ujedinjenje Italije sad više ne bi nikako moglo postići zajedno s papom, već samo protiv njega. Zato su se nastavile tajne i otvorene agitacije... Papi su ostali samo Rim i Lazio, a i tu ga je morao čuvati jedan francuski garnizon... Kad su pak ljeti 1870. godine Francuzi pozvani u domovinu, zbog rata s Njemačkom... talijanska je vojska prešla granice i došla do vrata Rima. Papa je znao da je došao svršetak. Odgovorio je na topovsku paljbu, ali kad je prvo tane probilo stare zidine, naredio je da se digne bijela zastava. Bilo je to 20. rujna 1870. godine i piemontski su vojnici okupirali Rim... Papa se zatvorio u Vatikan i odbio svaki pregovor... Tako je ostvaren san talijanskih patriota. Politička greška je učinjena prijenosom glavnoga grada u Rim i postavljanjem kraljevske palače talijanskog suverena u papinsku palaču na Kvirinalu. Time je antiklerikalni značaj nove Države bio u izvjesnome smislu čvrsto određen".

Papa Pio IX. je tajna društva osudio u brojnim dokumentima. Sav prijašnji pravni materijal protiv masonerije i tajnih društava ujedinio je u svojoj konstituciji "Apostolicae Sedis" od 12. listopada 1869. godine. U njoj je prijetio izopćenjem onima "koji se upišu u sljedbu masona ili karbonara ili u druge sljedbe iste vrsti, koje otvoreno ili tajno spletkare protiv Crkve i protiv zakonitih vlasti" i onoga koji "na bilo koji način pomaže takve sljedbe", uključujući "one koji ne prijave tajne kolovođe i njihove glavare".

6. POČECI MASONERIJE U HRVATSKOJ

Kad je papa Pio IX. umro, došlo je do neugodne galame u blizini Vatikana. U noći 13. srpnja 1881. tijelo je Pija IX preneseno u San Lorenzo al Verano, da se tamo konačno pokopa, no postojala je opasnost da se tijelo baci u Tibar.

Novi papa Lav XIII. ostao je i dalje zatvoren u Vatikanu i svim je načinima nastojao da pred očima katolika održi živu nepravičnost stanja stvari u Rimu. U želji da izbjegne sve što bi moglo značiti kao odobravanje novoga režima koji je uspostavljen u njegovim gospodarstvima. Papa je zabranio talijanskim katolicima sudjelovanje na izborima za parlament.

Ta je zabrana ostala na snazi sve do 1905. godine. "Gledajući to sada, nesumnjivo je - piše Benimeli - da ovaj postupak valja smatrati pogrešnim, jer je posljedica toga bila da su talijanski katolici izgubili priliku utjecati na svoju politiku, pa je parlament ostao u vlasti protuvjerskih elemenata. Mnogi katolici smatrali su da je pitanje svjetovne vlasti papa od prvotne važnosti. Ujedinjenje Italije s Rimom, glavnim gradom, izgledalo je kao sinonim kraja Crkve..."

"Neprijateljsko je ponašanje vlasti trajalo još dugo. Tvrdilo se da su samostani i opatije vlasništvo Države; mnogi od njih su pretvoreni u kasarne. U školama je ukinut vjeronauk. Bučne demonstracije protiv papinstva održane su 20. rujna 1895. i sljedećih dana po rimskim ulicama i trgovima... Pred očima Lava XIII., njihovog zatočenika, masonske su sljedbe pokušale završiti s Rimskim pitanjem i konačno pokopati svjetovnu vlast papa" - pisao je van Duerm (Rim i masonerija,

Političke promjene svjetove vlasti papa od 1789. do 1985., Bruxelles, 1896.).

Papinske bule kojima je masonerija osuđena 1738. ("In eminenti" Klementa XII.) i 1751. godine ("Providas" Benedikta XIV) nisu u Habsburškom carstvu promulgirane, pa se, kao ni u Francuskoj, nisu primjenjivale.

Prva hrvatska loža u Glini Prva masonska loža u Hrvatskoj osnovana je u Glini 1769. godine "L'Amitie de Guerre" (Ratno prijateljstvo). U Varaždinu je 1772. osnovana loža "L'Union Parfaite" (Savršeni savez).

U dvorcu u Brezovici je od 22. do 24. listopada 1775. godine održan sastanak glinske, zagrebačke, varaždinske i križevačke lože i proglašena je nezavisnost nove hrvatske Velike lože "Latomia libertatis sub corona Hungariae in Provintiam redacta" (Kamenolom slobode pod krunom Ugarske kao Provincija).

Usvojene su nove ustanove i zajednički obrednik. Grof Ivan Drašković sazvao je novu generalnu skupštinu Velike lože 24. veljače 1777. godine, na kojoj su bili i delegati još triju loža, iz Osijeka, Budima i Otočca. Usvojene su nove ustanove i proglašena potpuna nezavisnost hrvatsko-ugarskog slobodnog zidarstva od svih inozemnih loža. Novi statut i rituali, tzv. Draškovićeva opservancija, usvojeni su na skupštini 17. prosinca 1777. godine u Varaždinu.

Za razliku od principa slobodnog zidarstva formuliranih u Andersonovim konstitucijama, "Draškovićeva opservanca je otišla dalje u izražavanju društvenih ciljeva organizacije hrvatskih slobodnih zidara. - piše Zoran D. Nenezić (Masoni u Jugoslaviji (1764.-1980.), Beograd, 1984., 91). Uz ostalo, ona sadrži i sljedeće poglede i zahtjeve:

budući da je "najodlučniji i posljednji cilj našega saveza unaprijediti blagostanje čovječanstva na svaki mogući način, slijedi samo od sebe, da kod nas dužnost ljubavi k bližnjemu stoji na prvom mjestu, a ta se sastoji u tome, da mi neprekidno radimo oko toga, da činimo korisna djela i pojedincima i svim ljudima uopće. Pojedincima pomažemo dobrim savjetima ili stvarnom pomoću, a čovječanstvu koristimo svijetlim primjerima njegujući istinu, otkrivajući nove sile i predajući sve to općoj upotrebi...";

"... brat Starješina uvest će ložinsku blagajnu, čija se polovica ima da upotrijebi u korist lože, a druga polovica za podupiranje profane sirotinje. Zato i treba brat Starješina da pazi, da pomaže i podupire recimo opterećene mnogobrojnom djecom... Naročito treba da se potraže i takvi slučajevi gdje su nedužni izloženi progonima... Ali nije dosta da Starješina u sastancima samo lijepo govori, već on treba i sam da bude uzor svih kreposti i svojim privatnim životom i radom pokaže da tako i radi kako govori";
na sjednicama i skupštinama Starješina će govoriti "da je naš savez jedina korporacija od koje se progonjeno i tako reći na tle bačeno čovječanstvo može nadati pomoći i da nikako ne možemo dopustiti da čovječanstvo i dalje biva zavarano. Zato će Starješina i dati darovitoj braći razne zadatke, da djeluju u toj stvari";
posebna pažnja morala se posvetiti prijemu novih članova iz redova liječnika, ljudi bliskih dvoru, državnoj službi i svećenicima ispovjednicima", jer su oni u prilici da budu na izvoru informacija značajnih za rad slobodnozidarskih loža" (9l-92).

Zabrana masonerije u Habsburškoj monarhiji Masonska loža "Prudentia" (Razboritost) osnovana je u Zagrebu 1773. godine. Članovi te lože bili su: zagrebački biskup Josip pl. Galjuf, Maksimilijan Vrhovac, profesor u biskupskom sjemeništu i zagrebački biskup poslije Galjufove smrti ( 1787.), zagrebački kanonici Nikola Dolovac, Stjepan Kološvari i Filip Wohlgemuth. "Od ukupno 30 članova zagrebačke lože, od svećenstva joj je... pripadalo 6 članova, ili 20 posto, što je tri puta više od prosjeka klera u ložama Habsburške monarhije koje se procjenjuju na temelju dosadašnjih istraživanja na 5 posto". "U sve četiri lože: zagrebačkoj, varaždinskoj, karlovačkoj i osječkoj, za koje je sačuvan popis", bila su ukupno 83 člana.

"Od ukupno 83 člana... 13 je bilo iz redova katoličkog i pravoslavnog svećenstva... što iznosi 15,7 posto.." - piše Josip Kolanović (Jedna sporna epizoda iz života Maksimilijana Vrhovca, Croatica Christiana Periodica, IV/1981., Zagreb, Br:. 7, str. 6-7)

Rad masonskih loža u Hrvatskoj obustavljen je na temelju policijskih naredbi o zabrani masonskih loža u Habsburškoj monarhiji 1792. i 1793. godine. Nove zabrane slijedile su i poslije. Na temelju zakona izglasanog 27. travnja 1801. godine, svi oficiri i državni službenici morali su izjaviti da nikada nisu bili masoni, uz isticanje obveze da ni ubuduće neće biti članovi saveza slobodnih zidara.

Masonske se lože u Hrvatskoj ponovno organiziraju istom sedamdesetih godina, poslije Austro-ugarske nagodbe, 1872. godine otvorena je loža "K ljubavi bližnjemu" u Sisku.

7. PAPINSKO PISMO "HUMANUM GENUS"

Papinske osude masonerije u 19. stoljeću počele su imati dubok učinak na latinske masonerije, a napose u Francuskoj, što Vatikan nije predviđao. U očima ekstremnih racionalista papinsko se izopćenje smatralo "plemićkom poveljom"; u tome je bilo nešto što je neodoljivo privlačilo. Otvoreni ljudi, bez ikakve duhovne aspiracije, agnostici, u velikom su broju pristupali masoneriji.

Masonerija, u početku u biti kršćanska, stala se razvijati u dva oprečna pravca. Jedan je bio racionalizam, već nazočan u deizmu Prosvijećenih. On će kulminirati sredinom 19. stoljeća napuštanjem obvezatnoga pozivanja na Velikog Arhitekta Svemira; najprije u Velikom Orijentu Belgije i zatim u Velikom Orijentu Francuske 1878. godine. Drugi je pravac razvoja masonerije bio spiritualizam, obojen okultizmom i hermetizmom, gdje su biblijski simboli morali zajedno živjeti sa simbolima starog Egipta, kabale, sufizma, itd. Ovaj je drugi smjer bio sklon religiju smatrati nekom degradacijom, nekom više ili manje sličnom kopijom. Prvi je pravac religiju smatrao kao neku tvrđavu nesnošljivosti i mračnjaštva koju valja rušiti.

Masoni u Pariškoj komuni Revolucija u Parizu, od 18. ožujka do 28. svibnja 1871. godine, poznata kao Pariška komuna, željela je oslobađanje čitavoga čovječanstva, svih poniženih i povrijeđenih. Ona je 3. travnja 1871. proklamirala odvajanje Crkve od države. Masonska povorka, s više od deset tisuća ljudi, 27. travnja trijumfalno je krenula prema padinama Bellevillea da oda počast vladi Komune, jer su se smatrale saveznicima. Nisu se slučajno slagale u programu laicizacije koju je masonerija provodila u Francuskoj i u metodama za podvrgavanje crkvene hijerarhije i ukidanje redovničkih zajednica.

Jedna od posljedica bila je da je Veliki Orijent Francuske 1878. godine iz svojih Ustanova ukloni paragraf koji je kao temelj stavljao vjeru u postojanje Boga i besmrtnost duše i naredio uklanjanje iz obreda svega što je na njih aludiralo.

"Svi su pape 19. stoljeća posvetili barem jednu encikliku osudi tajnih društava i posebice masonerijeŤ - piše Jean-Pierre Viallet. Politički su razlozi bili nazočni, osobito kad su "komploteri", članovi masonskih loža (npr. Garibaldi), ugrožavali svjetovni suverenitet papinstva, no s vremenom su na površinu došli argumenti teološkoga tipa. Najsnažnija ofenziva papa protiv masonerije bila je enciklika pape Lava XIII. "Humanum genus", od 20. travnja 1884. godine.

Sam papa Lav XIII. (1878.-1903) sa 226 dokumenata osudio je masoneriju, karboneriju i tajna društva. Enciklika "Humanum genus" (Ljudski rod) na početku spominje osude prijašnjih papa i osude nekih vlada: "U tome su razni knezovi i šefovi vlada postupili kao i Pape prijavljujući masonsko društvo Apostolskoj Stolici, ali su ga sami osudili objavljivanjem zakona u tome smislu, kao u Nizozemskoj, Austriji, Švicarskoj, Španjolskoj, Bavarskoj, Savoji i u drugim dijelovima Italije~. Nabrojivši optužbe svojih prethodnika protiv masonerije, ističe "zadnju i glavnu od njezinih nakana, a ta je rušenje temelja svakoga vjerskog i građanskog poretka koji je kršćanstvo ustanovilo; potičući na svoj način drugi poredak, s temeljima i zakonima koji su izvučeni iz unutrašnjosti naturalizma". Neka se sada vidi - nastavlja Papa.- ponašanje "masonske sljedbe s obzirom na religiju, posebice tamo gdje ona ima veću slobodu djelovanja i neka se prosudi da li je istina ili ne da se čitavo njezino nastojanje sastoji u provođenju u djelo teorije prirodoslovaca. Već se dugo vremena radi na uništavanju učiteljstva i autoriteta Crkve u svakome društvu i stoga se veliča: i ide za odvajanjem Crkve od Države, isključujući na taj način iz zakona i uprave javne stvari toliko spasonosan utjecaj katoličke vjereŤ.

U godinama koje su slijedile poslije objavljivanja okružnice "Humanum genus" osnivana su protumasonska društva i revije, množili su se studiji za bolje informiranje javnoga mnijenja, održavani protumasonski kongresi, od kojih valja spomenuti međunarodni kongres u Trentu 1896. godine. Prema uputama Pija IX. i Lava XIII., mnogi su biskupi objavljivali dokumente protiv masonerije i tajnih društava, među kojima je bio i đakovački biskup Strossmayer.

Papinska okružnica "Humanum genus" imala je velik odjek i u masonskome svijetu. Ona je bila predmet česte rasprave u izdanjima s jedne i druge strane. Čak je gotovo stotinu godina poslije, u listopadu 1972. godine, ponovno objavljena u izdanju Vrhovnoga savjeta masonskoga škotskog obreda u SAD, naravno s odgovarajućim komentarom Alberta Pikea, Vrhovnoga generalnog inspektora, 33. stupnja.

Strossmayer o masonima Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer je već 15. svibnja 1884. godine u Glasniku Biskupija Bosanske i Sriemske počeo objavljivati papinsku poslanicu "Humanum genus" na latinskom jeziku. Papinska enciklika objavljena je u šest brojeva polumjesečnika Glasnih, od broja 9 do 14. Strossmayer je zadužio profesora đakovačke teologije, dr. Josipa Riegera, da novu papinsku okružnicu prevede na hrvatski. Okružnica je prevedena i tiskana u oko tisuću primjeraka i na brzinu razgrabljena.

Nakon što je u đakovačkom Glasniku objavljen latinski tekst enciklike Lava XIII. "Humanum genus", biskup Strossmayer je u sljedećem broju istoga lista objavio ťUputu,. svete Rimske i opće inkvizicije svim biskupima katoličkoga svijeta "De secta Massonorum", (O masonskoj sljedbi). Uputa je na latinskom jeziku objavljena u 15. i 16. broju Glasnika, ali i u hrvatskom prijevodu kao ťNaputak svetog rimskog i sveopćeg zbora za istraživanje vjerskih stvari~. Uputa je popraćena Strossmayerovom okružnicom:"Ovo se ima čim prije prevesti na naš jezik i skupa sa originalom uvrstiti u naš 'Glasnik'; braća pak, gospoda paroci imaju sa svom mogućom pomnjom i primjereno prama potrebama stada svoga, ovo skupa sa divnom okružnicom Našega Sv: Oca Pape Leona XIII. "Humanum genus" o tako zvanim 'slobodnim zidarima' puku svomu jasno protumačiti, i sa svom snagom srca svoga na dušu i svijest staviti... O toj međutim, divnoj papinoj enciklici, kao i o ovoj gornjoj naredbi, koja je s njom skopčana, progovorit ću ja skorim pobliže, u koju svrhu očekujem samo neka potanja razjašnjenja, koja amo spadajuŤ.

U svojoj korizmenoj poslanici za 1885. godinu Strossmayer je pobliže progovorio o enciklici "Humanum genus". Svoju korizmenu poslasticu Strossmayer je potpisao na svoj 70. rođendan 4. veljače 1885., a objavljen je u 3. broju Glasnika za tu godinu (str. 17 i 60).

8. STROSSMAYER O ENCIKLICI LEONA XIII.

U uvodu svoje korizmene poslanice Strossmayer piše "Ja sam upravo u ono doba, kada je Sv. Otac Papa tu prekrasnu okružnicu sastavio, u Rimu bio i sa Sv. se Ocem više puta sastajao. Imala se ta okružnica iz latinskoga jezika na sve živuće jezike prevesti, a Sv Otac je meni upravo časnim načinom naložio, da ju u nas jezik prevedem ... Iskreno ispovijedam, da sam ja prvim početkom govoreći sa Sv. Ocem Papom o slobodnim zidarima i o njihovom veleopasnom nastojanju mislio da se ta divna papina okružnica jedva na nas i na naše domaće nužde i potrebe upraviti dade, jer da to opasno društvo do nas još doprlo nije. Nikada neću zaboraviti, što mi je na to Sv. Otac Papa odgovorio: Moj brate, odvrati mi Sv. Otac, ako je tako, hvala Bogu! ... Meni se čini, da je to himbeno i opasno društvo već svuda doprlo ... U to se društvo danas, nastavio je Sv. Otac, sve zbilo i u jedno sročilo, što je igda na ovom svijetu opasnoga i sv. vjeri Isusovoj protivnoga bilo; svuda, gdje je to društvo u javnom i skromnom životu mah preotelo, tud članovi njegovi obilaze kano ričući lavovi stado Gospodnje, ne bi li i one proždrli, koji su se dotle od zasjeda njihovih prosti sačuvali. Kad se je pak tome društvu gdje god mukom i iz potaje ušuljati, ko na priliku kod mladih i neiskusnijih naroda, tad se članovi njegovi poput zmije prisojkinje previjaju i u narod, ko njekad u praroditelje naše, uvlače da ga otruju i od izvora svakoga života i svake milosti na uvijeke odvrate. Osobitim se pak pretvaranjem i hinjenjem posvuda približuje to društvo mogućnicima, bogatunima, državnicima i učenjacima ovoga svijeta, ne bi li ih u mreže svoje ulovilo i u oruđe opakih svojih svrha pretvorilo".

Papina opomena Strossmayeru "Mogu reći - piše dalje Strossmayer da sam poslije ove očinske opomene počeo pobliže o toj stvari razmišljati, pak sam našao i uvjerio se, da Sv. Otac Papa Leon XIII. posve pravo ima; uvjerio sam se, da se to opasno društvo "slobodnih zidara" već i kod nas širi i članovi njegovi u svezi sa najstarijim neprijateljem kršćanstva (misli Židove) o tome ko svagdje raditi počeli... Uvjerio sam se, da su prava pravcata istina one riječi, koje Sv. O. P. Leon XIII. odmah početkom svoje okružnice navada: 'Ne bi čovjek rekao, kako su se slobodni zidari za podrug vijeka raširili i pomnožali: ... dobiše oni u svoje ruke skoro sve državne službe, ter bi čovjek rekao, da su oni danas gospodari u državama. Iz toga tako brzoga i strahovitoga širenja slobodnih zidara porodile su se u istinu za Crkvu, za vladare i za narode one pogibelji, koje su pape naslućujući već odavno bili navijestili. Tako se naime, već daleko došlo, ter se je odsada ozbiljno bojati ne za Crkvu .... nego za one države, u kolima su jur odveć silni postali zidari ili druga slična društva, koja zidarima služe i pomažu.'".

Iako je enciklika "Humanum genus" vjernicima već proglašena, Strossmayer je ipak smatrao da mu je "sveta dužnost o tom napose jošte progovoriti.."

Strossmayerova korizmena poslanica Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer je svoju korizmenu poslanicu za 1885. godinu posvetio pobližem objašnjenju papinske enciklike Lava XII. "Humanum genus". "Da pak stvar jasnija i shvatljivija bude, ja ću okružnicu papinu na neke glavne točke svesti" - piše Strossmayer.

1. - Zašto društvo slobodnih zidara mrzi Katoličku crkvu?
Društvo slobodnih zidara - odgovara Strossmayer - "najviše mrzi, i to upravo mržnjom paklenom Katoličku crkvu. Njoj gdje god može sto i sto najvećih neprilika stvara. proti njoj svagdje, gdje samo može, državnu vlast, državnike i mogućnike svijeta ovoga huška i potiče; nju bi da može svuda na svijetu upravo u mlivo satrlo; nju bi sa lica ove zemlje i iz društva te svijesti čovječje, da može, svuda na uvijeke prognalo. Nesnosno ovo i veleopasno stanje, u kom se danas Crkva katolička i cijelo društvo kršćansko svuda skoro po svijetu nalazi, djelo je i plod ponajviše društva slobodnih zidara i bit će to stanje svakim danom još i nesnosnije i opasnije, ako kršćanski narodi sa svom snagom duše svoje društvu tome na put ne stanu. Svjedok je ovome stanje u Crkvi u Italiji, u Franciji, u Njemačkoj i skoro svuda po svijetu..."

2. - "Što je to društvo (slobodnih zidara) i te pokvarene i izopačene ljude sklonulo, da na Crkvu Božju toliko mrze i napadaju?" - pita Strossmayer, pa odgovora riječima enciklike:
"Slobodni zidari većim su dijelom naturalisti, to jest naravnjaci, koji osim naravi i više naravi ništa drugo ne priznaju, a uče da nad čovjekom nema ništa i da valja slušati ono, što uči čovječji razum. Zbog toga slobodni zidari ili ne mare ni malo za dužnost prema Bogu ili ih pak izvrću na svoju. Oni naime tvrde, da Bog čovjeku nije ništa objavio; ne priznaju nikakve stalne istine o vjeri, ne priznaju za istinu nego samo ono što može čovjek svojim umom shvatiti; neće da znaju za učitelja, kojemu bi po pravu bili dužni vjerovati radi njegove časti i njegova ugleda. Jer pak Katolička crkva, i to ona sama, ima časnu tu dužnost, da čuva i brani istine donesene s neba, da ne da vrijeđati ugled crkvenog učiteljstva, da pazi na sve ostale svetinje, koje su nam dane da se lakše spasimo: zato neprijatelji baš upravo na nju mrze, na nju najhudje navaljuju".

3. - Na koji način i zašto slobodni zidari na Isusa i Crkvu navaljuju?
"Društvo slobodnih zidara na tri osobita načina udara i navaljuje na Isusa i Sv. majku Crkvu Božju, i to prvo: udara i navaljuje na svećenstvo; drugo: navaljuje na školu, a treće: udara i navaljuje na brak kršćanski" - odgovara Strossmayer.
"Poslije svećenstva slobodni zidari najviše navaljuju na školu, osobito pak pučku. Grozota je upravo i pomisliti, što su ti opaki ljudi iz škole učinili ondje, gdje su u javnom životu mah preoteli. Tu su iz škole istisnuti ne samo svećenici sa svetim zvanjem svojim, nego također i Isus Bog naš i Spas naš sa svima znakovima sv. otkupljenja našega; pače tu je, što se nigda još ni u poganstvu, a kamo li u kršćanskom svijetu dogodilo nije, tu je istisnuto iz škole i samo ime i uspomena Boga pravoga i Boga živoga ... Hvale se ti skrajnji nesretnjaci, da su oni sami zatočenici prave slobode na ovom svijetu, a kad tamo to je ta sloboda sama u sebi i po sebi nečuvena tiranija i nečuveno samosilje..."

4. - Zašto slobodni zidari posvuda udaraju na kršćansku ženidbu?
Strossmayer tumači:"Znaju ti zlobni ljudi, da je kršćanski brak vječiti izvor obiteljski, države i cijeloga društva; znaju, da kakvi je brak, takva je obitelj, takva je država i društvo ... Znano je uopće, što se sa kršćanskim brakom i u sredini samih katoličkih naroda, francuzkoga i talijanskoga, pod uplivom i gospodstvom slobodnih zidara dogodilo, da je braku naime bitni kršćanski značaj, nerazriješivost, samim državnim zakonom oduzet".

5. - Koje opake namjere goje slobodni zidari naprama državama i koje otrovne nauke u tom obziru uče i šire?
Strossmayer odgovara:"... slobodni zidari od vajkada a danas više nego igda o tom iz svih sila rade, kako bi crkvu od države, a državu od crkve posve razdvojili, kako državu i crkvu u živu opreku jednu proti drugoj stavili ... Država i društvo čovječje ne može biti bez crkve, jer ona sv. zvanjem i djelovanjem svojim same temelje državne i društvene posvećuje i potvrđuje, prenašajući nekim načinom svetost i neumrlost bića svoga na državu i društvo. Ona božanskim naukom i kršćanskim zakonom svojim krči put zakonima i naredbama državnim u dušu i svijest čovječju, što im jedino u svakog zgodi i prilici ugled i svojevoljni posluh zajamčiti može..."; "... slobodni zidari uče da je vrelo svake vlasti i svakoga zakona na ovom svijetu jedino slobodna volja i odluka ljudska, koja se dašto barem svake desete godine mijenja i često i prijestolje i sav državni red, pa makar hiljadu godina brojio, za sobom u bezdno i u skrajni metež baca... "

9. ZAKONIK CRKVENOG PRAVA

Zahvaljujući svojoj antiklerikalnoj nepopustljivosti, pisao je 1886. godine u "Rivista massonica" veliki meštar Adriano Lemmi, talijanska je masonerija stekla simpatije svjetske masonerije, koja u njoj gleda predstražu protiv "najstarijega, najupornijega, najtvrđeg i nečovječnog neprijatelja": papinstva.

Masonski su zastupnici u talijanskom parlamentu 1895. godine predložili da se dan zauzeća Rima, 20. rujna, proglasi državnim praznikom. Kad se te godine taj praznik prvi put slavio u Rimu, Adriano Lemmi pozvao je na proslavu ne samo talijansko masonstvo, već i ono drugih naroda, na "komemoraciju - reče - najvećega događaja stoljeća". Prigodom proslave 20. rujna 1911. godine gradonačelnik Rima, židovski mason Nathan, izdao je proglas u kojemu je pisalo: "Prodor kod Porta Pia ... označio je konac jednoga kraljevstva koje se protivilo volji građana, prosvjeti, uljudbi... emancipaciju ljudske savjesti".

Regulirani odnosi vjernika i masonerije A. Lemmi je umro 1906. godine i talijanska se masonerija podijelila. Masoneriji sa sjedištem u Palazzo Giustiniani u Rimu zamjeralo se da se sva dala na politiku, da je postala teistička, da se upleće u rad parlamenta i vlade, tj. da Italiji daje lošu kopiju francuske masonerije. Zbog toga se 1908. godine odcijepila Velika loža Italije simboličkoga škotskog obreda i nju su priznali Vrhovni savjeti na sastanku u Washingtonu.

Na socijalističkom kongresu u Reggio Emiliji 1913. godine Mussolini je pokrenuo energičnu kampanju za uklanjanje masonerije iz Socijalističke stranke.

U Ženevi je 1902. godine održan međunarodni kongres da bi se postiglo što veće jedinstvo među raznim obredima masonerije. Vjerski osjećaj koji su dotada cijenile masonerije u Engleskoj, Pruskoj, Skandinaviji i Sjevernoj Americi odbacivale su latinske masonerije u Francuskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Luksemburgu, Belgiji, Nizozemskoj, Mađarskoj, Egiptu i Latinskoj Americi. Osnovan je međunarodni ured za masonske odnose sa sjedištem u Ženevi. Iz njega je 1921. godine nastalo Masonsko međunarodno udruženje (Associatiori maqonnique international, skraćeno: AMI).

U engleskom listu The Freemason moglo se 13. studenoga 1909. godine pročitati: "S liberalnim duhom koji dominira u Sjedinjenim Državama Amerike i u Engleskoj sigurni smo da će se Crkva uvjeriti s vremenom da mi nismo, njezini neprijatelji, već njezini saveznici u borbi protiv ateističkih monstruoznosti koje uzurpiraju naše ime radi svojih najnižih manevara".

Papu Lava XIII. naslijedio je papa sveti Pio X. On je encikliku "Vehementer nos" od 11. veljače 1906. godine uputio francuskome narodu u povodu zakona o odvajanju Crkve od države i u njoj je ponovno aludirao na "bezbožne sljedbe" koje žele katolicizam iščupati iz srca Francuske. Sličnu je encikliku uputio francuskom narodu i 6. siječnja 1907. godine: "Une fois encore" (Još jedanput).

Iste godine kad je počeo Prvi svjetski rat na papinsko je prijestolje stupio papa Benedikt XV. (1914.-1922.). Najznačajniji potez njegovoga pontifikata u odnosu na masoneriju bilo je objavljivanje Zakonika crkvenoga prava, koji je proglašen papinskom konstitucijom "Providentissima Mater Ecclesia", od 27. svibnja 1917. godine.

Pojedinim propisima (kanonima) novoga Crkvenog zakonika regulirani su odnosi katoličkih vjernika i masonerije i drugih tajnih udruženja:

Kanonom 884. propisuje se da se vjernici "imaju čuvati od tajnih, osuđenih, zavodljivih i sumnjivih društava ili koja nastoje da se izmaknu zakonitom nadzoru Crkve";

Kanonom 2335. potvrđene su prijašnje papinske odluke i precizirana je sankcija: "Koji se upisuju u slobodnozidarsku sljedbu ili slična društva, koja rovare protiv Crkve i zakonitih svjetovnih oblasti, istog časa (ipso facto) upadaju u izopćenje, jednostavno pridržano Svetoj Stolici.

Kanonom 2338. specificirane su kazne i sankcije koje prijete klericima i redovnicima: "Klerici, koji počine taj zločin bilo ono što je rečeno u kanonu 2339., osim dotičnih kazna, imaju se još kazniti obustavom ili oduzimanjem samog nadarja, službe, dostojanstva, beriva ili zanimanja, ako ih imadu u Crkvi; a redovnici oduzimanjem službe i djelatnog i trpnog glasa kao i drugim kaznama prema (njihovim) Ustanovama. Osim toga, klerici i redovnici, koji se upišu u slobodnozidarsku sljedbu i slična udruženja, imaju se prijaviti Svetome Zboru Svetog Oficija" (paragrafi 1-2).;

Kanonom 1399. br.8. samim pravom (ipso jure) zabranjene su "knjige, koje raspravljajući o masonskim sljedbama ili drugim sličnim udruženjima, žele dokazati da su ona, ne samo neškodljiva, već korisna Crkvi i građanskome društvu".

Dodatne zabrane Zakonik crkvenoga prava iz 1917. godine savjetuje katoličkim vjernicima da ne sklapaju brak s masonima ili članovima sljedbi koje je Crkva osudila; župnik ne smije biti na takvim vjenčanjima bez prethodnog savjetovanja s nadležnim biskupom (kanon 1085. paragrafi 1 i 21. Masoni su lišeni crkvenoga pokopa i mise za pokojne (kanoni 1240. i 1291.), ne smiju biti kumovi na krštenju (kanon 785, 2°) ili krizmi (kanon 795, 2°), ne mogu stupiti u redovničke zajednice ni u društva vjernika, niti koristiti prava, povlastice, oproste i druge duhovne pogodnosti društva vjernika.

Pod zabranjenim tajnim društvima Zakonik crkvenoga prava smatrao je samo društva koja od svojih članova zahtijevaju zakletvu o čuvanju potpune tajne i istodobno traže potpunu pokornost tajnim starješinama. Sama zakletva je već u sebi grijeh - tvrdi katolički moralist Noldin - jer se obećava držanje tajne na upit zakonitih starješina i jer se praktično obećava poslušnost i za eventualno nedopuštene stvari.

"Zanimljivo je zamijetiti razvoj do kojega je došlo od pape Klementa XII. do objavljivanja Zakonika crkvenoga prava - piše Benimelli - dovoljno je bilo 179 godina, da su značajke skrovitosti, zakletve, tajne, na čemu su inzistirali prvi pape, praktično zaboravljene, naglašujući prije svega prevratničke ciljeve osuđenoga udruženja. To proizlazi iz dokumenata Pija IX. i Lava XIII."

10. MASONI OSNIVAJU MEĐUNARODNO UDRUŽENJE AMI

Masonerija koju je osudio papa Pio IX. bila je dosta različita od one koju je progonio Klement XII., a možda je i različit krajnji motiv. Djelovanje tajnih društava u 19. stoljeću bilo je odlučujuće u mnogim zemljama, ne samo s političkog, već i s vjerskoga gledišta U 19. stoljeću talijanska i francuska masonerija bile su ložišta antiklerikalizma, laicizma i racionalizma. Protukršćanska masonerija u vrijeme Pija IX. i Lava XIII. prije svega je talijanska, koja se pojavila kao prisvajač svjetovne vlasti papa i neprijateljica religije, tj. papinstva. U 19. stoljeću tzv. latinska masonerija, posebice ona francuska i talijanska, sve se više udaljavala od svoje prave svrhe. Veliki Orijent Francuske je još 1849. godine prihvatio nove Ustanove, u kojima se kaže da je masonerija izrazito filantropska, filozofska i napredna institucija, zasnovana na vjeri u Boga i besmrtnost duše. Ali, za Napoleona III., francuska je masonerija, pod utjecajem proturimskih elemenata careve politike, organizirala jaku antiklerikalnu propagandu. Protuvjerski je zanos postao tako jak u ložama Velikih Orijenata latinske Europe da je u nekima od njih došlo do ukidanja staroga masonskog zaziva "Na slavu Velikog Arhitekta Svemira". Veliki Orijent Francuske je 1897. godine iz svojih Statuta brisao obvezu - koja se dotad tražila od svakoga pravog masona - da vjeruje u Boga i besmrtnost duše i da se zakune na Bibliju, koju se smatralo izrazom Riječi i Volje Božje.

Raskol latinske i anglosaske masonerije Ta je odluka izazvala veliki skandal u drugim masonskim sredinama, osobito u Engleskoj i u SAD-u, pa su njihove "Obedijencije" prekinule svaku vezu s Velikim Orijentom Francuske.

Osam godina poslije, 28. studenoga 1885. godine, Veliki je Orijent Francuske poduzeo korake da Velika Loža Engleske opazove njegovo izopćenje. Dobio je sljedeći odgovor:

"Velika Loža Engleske drži i uvijek je držala da je vjerovanje u Boga prva i velika značajka svake prave i izvorne masonerije, i bez ovoga načela koje se ispovijeda kao bitno načelo svoga postojanja, nijedno društvo nema prava zahtijevati baštinjenje predaja i prakse stare i čiste masonerije. Napuštanje ove Landmark, po mišljenju Velike Lože Engleske, ruši temeljni kamen čitave masonske zgrade".

Spomenuli smo Masonsko međunarodno udruženje (AMI), osnovano 1921. godine. Ono je ujedinjavalo masonerije raznih obreda iz 32 zemlje, uključujući i francusku ateističku masoneriju. Glavna zadaća udruženja AMI bila je zbližiti pobjednike i pobijeđene poslije Prvoga svjetskog rata pomoću masonerije SAD-a koja je, kao nekoć engleska masonerija, postala najjača i najautoritativnija sila na svijetu, ali cilj nije postignut. Francuska se masonerija nije htjela odreći svoga volterijanskog učenja. Američka se masonerija povukla iz AMI-ja i s njom druge solidarne, pa je udruženje u Ženevi izgubilo velik dio svoga autoriteta. Na sastancima 28.- 29. travnja 1950. godine Engleska je nametnula raspad udruženja.

Katolički je arsenal u borbi protiv masonerije u Francuskoj 1922. godine dobio novo oružje kad je msgr. Jouin pokrenuo "Revue intemationaie des secietes secretes (Međunarodna revija o tajnim društvima). Kakva joj je bila dokumentacija? Jedan falsifikat, kojim se inspirirao i Adolf Hitler: "Protokoli sionskih mudraca", koje je fabricirala ruska carska policija. Taj je tekst iznosio tobožnji židovski komplot u svijetu, koga su masoni trebali biti nesvjesne marionete.

Počeci zbližavanja s Crkvom Veliki kancelar Velike lože New Yorka, Ossian Lang, tridesetih je godina, s potporom austrijske masonerije koja je poštivala svaku vjeroispovijed, putovao glavnim središtima Europe s izrazitim namjerama izmirenja s Katoličkom crkvom. O tome je pisao dr. Kurth Reichl u Wiener Freimurer Zeitungu. U rujnu 1930. u Ženevi je održan sastanak predstavnika više nacija.

Lang se, zajedno s povjesničarom Eugenom Lennhoffom i spomenutim Reichlom, 2. svibnja 1928. godine sastao u Aachenu s isusovcem o. Hermannom Gruberom, jednim od najboljih poznavalaca masonerije. Reichl i Gruber javno su izjavili da osnovna suprotnost načela ne omogućava pravo izmirenje. Moguće je jedino bolje uzajamno upoznavanje i veća lojalnost i polemička korektnost da bi se povezale snage u borbi protiv prodora ateizma i komunizma.

Nekoliko godina poslije Albert Lantoine, najpoznatiji moderni povjesničar masonerije, nosilac 33. stupnja Vrhovnog vijeća Francuske, uputio je javni apel papi Piju XI. u knjižici "Pismo Papi" (Lettre su Souverain Pontife, Pariz, 1937.) Predlagao je obustavu borbe i primirje radi boljeg upoznavanja i ujedinjavanja protiv zajedničkog neprijatelja, bezbožnog ateizma, poganskoga nacionalizma i fašizma.

Sličnu je želju izrazio francuski isusovac Joseph Berteloot još 1934. godine. On je i nagovorio Lantoinea da piše papi. Herteloot je 15. rujna 1938. u Revue de Paris izložio katoličko stajalište, o čemu se široko raspravljalo. On je 1942. godine u Lausannei, Parizu i Brusellesu objavio dva sveska: "Masonerija i Katolička crkva - Motivi osude" i "Perspektive pomirenja"

Drugi je isusovac, o. Dillard, za vrijeme nacističke okupacije u Vichyju uspostavio kontakte s masonima Lehmanom, Marsaudonom i grofom de Foyom. članovima Vrhovnog vijeća Francuske. Oni su organizirali skupinu "slobodnih mislilaca i slobodnih vjernika". Lehmana je Gestapo uhvatio kao Židova i on je deportiran u Dachau. Petnaest dana poslije istim je putem sudbina odvela i o. Dillarda i obojica su završili u plinskoj komori.

Talijanska marsonija škotskog autonomnog i pseudokatoličkog obreda, sa sjedištem u Piazza del Gesu u Rimu, u svom je listu Era Nuova u rujnu 1947. godine objavila sljedeću ispovijest vjere:"U katoličkoj državi kao što je Italija, kršćanstvo slobodnih zidara može biti samo jedna, prava, katolička etika". Htjelo se pokrenuti neku katoličku masoneriju. U tisku se govorilo 0 sporazumima između Vatikana i izvjesne masonerije i postojala je jaka propaganda u katoličkim krugovima da bi se privuklo pristaše.

Bečki nadbiskup kardinal Teodor Innitzer je 1948. godine u Bad Hofgasteinu s velikim meštrom austrijske masonerije raspravljalo o gledanjima masonerije na probleme Boga, religije i Crkve.

U povodu objavljivanja "Memoirea" Velikog Orijenta Francuske (1951.-1952) pariški je kardinal Feltin upozorio kler na "nove žestoke ofenzive koje masonerija priprema protiv Crkve". Na generalnom su zasjedanju Velikog Orijenta Francuske, 15.-16. rujna 1952. godine, donesene rezolucije protiv katoličke škole, o strogoj primjeni odvajanja države od Crkve i izgonu redovničkih zajednica.

11. MITTERAND JE ODBIO PRIBLIŽAVANJE KATOLIČKOJ CRKVI

Kardinal Pizzardo, predstojnik Kongregacije Sv. Oficija, uputio je 23. lipnja 1953. pismo svim biskupima ordinarijima na svijetu u pogledu odluka Velikog Orijenta Francuske, masonerije Čilea i visokoga predstavnika talijanske masonerije. Pismo ukazuje na napade na Crkvu i njezino ustrojstvo, na izvjesne veze masonerije s pokretima materijalističkoga ateizma, na uvjeravanje dobronamjernih da je uklonjena nespojivost između pripadnosti masoneriji i katoličanstvu. Međutim zaključuje pismo - u duhu i ciljevima masonerije ništa se nije izmijenilo, pa se nije izmijenilo niti stajalište Crkve prema njoj. Međutim, ima masonskih skupina koje nastoje imati veze s crkvenim vlastima. Sveti Oficij je 5. siječnja 1954. godine stavio na indeks zabranjenih knjiga knjigu B. Schechelbauera o Ivanjskoj masoneriji (Die Johannis Freimaurerei, Wien, 1953.), jer u mnogim osnovnim točkama odstupa od katoličkih stajališta (panteizam, jednakost svih religija, veličanje funkcije gnoze za pravo spoznavanje Boga), te zastupa snošljivost svih religija, uključujući i katoličku. U ovome je razdoblju potrebno spomenuti još dva dokumenta. Prvi je enciklika pape Pija XI. "Non abbiamo bisogno" (29. lipnja 1931.), u kojoj se masonerija spominje među snagama koje u Italiji potiču antiklerikalizam. Drugi je iz vremena pape Pija XII.: pismo msgr. Dell'Acque, iz vatikanskog Državnog tajništva, milanskom nadbiskupu Montiju prigodom VIII. tjedna pastoralnog posuvremenjivanja (23. svibnja 1958.). U pismu se masonerija izjednačava s ostalim silama (znanstveni ateizam, dijalektički materijalizam, racionalizam, iluminizam, laicizam), koje se susreću u korijenu apostazije modernoga društva od religije i Crkve.

Razvoji u pojedinim zemljama Rad spomenutoga isusovca J. Berteloota poslije njegove smrti nastavio je drugi isusovac u Parizu, o. Michel Riqet. On je 18. ožujka 1961. godine na poziv starješine lože "Volney" u Lavelu, Martusa Lepangea, održao konferenciju o ateizmu. Uslijedila je polemika u tisku. Reagirao je i Veliki Orijent Francuske, kome je loža "Volney" pripadala. Na sjednici Velikog Orijenta Francuske 8. rujna 1961. godine, veliki meštar Marcel Ravel i brat Jacques Mitterand, koji je poslije bio i predsjednik Francuske, odbacili su pomirljivo tumačenje konferencije oca Riqueta, kao i mogućnost približavanja Katoličkoj crkvi. Mitterand je sarkastički odbacio mišljenje kako masonerija moli Rim da ukine njezino izopćenje. Zbog toga je starješina Marius Lepage istjeran iz Velikog Orijenta Francuske.

Veliki Orijent Francuske je i prije na sličan način pokazivao nepomirljivost prema Katoličkoj crkvi. Jean Baylot, nekadašnji prefekt pariške policije, morao je napustiti Veliki Orijent Francuske, jer je glasovao u prilog pomaganja privatnih škola. Senator Marc Rucart, nekadašnji ministar Francuske, istjeran je iz Velikog Orijenta Francuske, jer je 1950. godine bio u privatnoj audijenciji kod Pape.

Marius Lepage i Jean Baylot su potom pristupili Velikoj nacionalnoj francuskoj loži, a Baylot je postao i njezinim Velikim inspektorom.

Nakon izgona Mariusa Lepagea iz Velikoga Orijenta Francuske zbog konferencije oca Riqueta, Velika nacionalna francuska loža je objavila notu u kojoj se kaže: "Da bi se izbjeglo svaki nesporazum, Velika nacionalna francuska loža u Neuvillyu, jedina masonerija Francuske koju priznaje sva univerzalna regularna masonerija, objašnjava da 'regularne' masonerije ne može biti bez sljedećih nepromjenjivih načela:
- vjerovanje u njegovu Volju, koja je objavljena i izražena u Knjizi Svetoga Zakona;
- vjerovanje u Besmrtnost duše. Uostalom, u njezinim je ložama zabranjena svaka rasprava ili polemika socijalne, političke ili religiozne naravi. (...) Posebno je zabranjeno sve što bi se moglo smatrati rovarenjem protiv Crkve ili protiv zakonitih građanskih vlasti"

Istoga je dana o. Riquet u listu je Figaro, 27. listopada 1961. godine objavio napomenu u kojoj se potvrduje različitost stanovištva Velikog Orijenta Francuske i Velike nacionalne francuske lože i izražava zadovoljstvo "zbog orijentacije onih koji, vraćajući se pravim izvorima Reda i odbacujući svako sektaštvo, teže pravom ekumenizmu srdaca". Riquet je o tome opširnije pisao u istome listu 2. prosinca 1961. godine pod naslovom: "Ovi masoni koji vjeruju u Boga".

Velika nacionalna francuska loža je u listopadu iste godine još jednom precizirala neophodne uvjete za priznavanje regularnosti u Velikoj Loži, Majci Engleske, potvrđujući kako želi ostati vjerna "spiritualizmu tradicionalne Masonerije".

Veliki Orijent Haitija je 26. svibnja 1962. godine uputio dugačku peticiju Pripravnoj centralnoj komisiji (II. vatikanskog) koncila obzirom na kanon 2335. Crkvenoga zakonika, u kojoj je rečeno: "Obedijencija na Haitima, kao i mnoge druge Obedijencije nemaju nijedne lože organizirane protiv Crkve ili protiv Države... nikada se nismo borili protiv Crkve ni protiv zakonitih vlasti, niti ikada-izravno ili neizravno - napadali katoličku vjeru, ili još manje željeli rušiti autoritet ili učenje Crkve. Naše je stanovište uvijek bilo nuditi ljudima dobre volje nove motive ljubavi, ispovijedajući poštovanje svih vjerskih ili civilnih ustanova, prakticirajući najpotpuniju snošljivost, potičući u čovjeku želju za mirom, stvarajući napokon klimu bratske suradnje pod vodstvom najiskrenije slobode".

Vjerojatno po uzoru na spomenutoga masonskog povjesničara Lantoinea, još je jedan mason, dr. Töhötom Nagy, iz Argentine, uputio "Otvoreno pismo Vašoj Svetosti Pavlu VI.", 1. prosinca 1983. godine, u kome govori o približavanju masonerije Crkvi zadnjih desetljeća: "Već su poduzeti koraci u prilog takvoga zbližavanja i zanimanje je sve veće. Mogu posvjedočiti da je kod većine masona živa želja za razumijevanjem i mirom. Tisuće su dobronamjernih masona, koji žive u stalnome sukobu s vlastitom savješću, trpeći štetne posljedice, budući da, svjesni svoga neporočnoga masonskog života, ne shvaćaju zašto još trebaju biti pod udarom anateme Crkve (...). Danas, kad Crkva revidira svoje stare pozicije protiv odijeljene braće, sazrelo je vrijeme da se razmotre i otvorena pitanja s Masonerijom..."

12. VEZE ROTARY CLUBA I MASONERIJE

Međunarodnu organizaciju "Rotary International" osnovao je odvjetnik Paul Harris u Chicagu 1905. godine. To je organizacija poslovnih ljudi "slobodnih profesija", kojoj je cilj jačanje solidarnosti i uzajamnoga pomaganja.

Moralisti i pravnici govoreći o zabranjenim društvima i o masoneriji poslije pojave "Rotary Internationala" spominjali su i ovu organizaciju, zbog njihovih sličnosti. Zbog toga citiram objašnjenje Cornelija Damena: "'Rotary Club' propagira, i u svojim članovima jača osjećaje racionalne etike, osobito ideju poštenja i služenja društvu i na taj način pomaže sretnijemu društvenome životu. Njegova se etika ne želi zasnivati na nadnaravnim i vjerskim dogmama (pokret bi se želio proširiti na sve religije), već jedino na naravnim umovanjima (Robert F. Pallazni P): "Dizionario di eologia morale", Roma, 1968. II, str. 1452.-1453.).

"Načelo nedogmatske etike 'Rotary Clubu' daje značajku vjerskog indiferentizma i, u krajnjoj analizi, zasniva se na nekom čistom utilitarizmu"; "k tome, zbog suglasnosti principa i stvarnih odnosa 'Rotary Club' je...pokazao neke značajke utjecaja i srodnosti s Masonerijom"; "Značajka vjerskog indiferentizma može stvarati opasnosti po vjeru svojih članova i zbog toga je Katolička crkva više puta pokazala izvjesnu odbojnost prema ovome pokretu" - piše Damen. Tako je Katolička crkva 1929. godine klericima i svećenicima zabranila upisivanje u "Rotary Clubove" i prisustvovanje njihovim sastancima. Za svjetovnjake nikada nije postojala neka opća zabrana, ali su biskupi Španjolske, Francuske i Nizozemske upozorili vjernike na opasnost ovoga pokreta i zabranjivali stupanje u nj u smislu kanona 884. Crkvenog zakonika. U tome je smislu vatikanski Sveti Oficij i 20. prosinca 1950. donio odluku, koja je objavljena u "Osservatore Romanu" 11. siječnja 1951. godine.

Doktrinalna podloga Rotarijanci su, međutim, posredstvom revije La Civilta Cattoiica, oca Enrica Rose, još 1929. godine imali dosta objašnjavanja s najvišim vlastima Rimske kurije, tako da je bila uklonjena sumnjičavost i neprijateljstvo.

Čemu je onda služila nova odluka Svetog Oficija?

Odgovor na ovo pitanje objavio je o. Giovanni Caprile 1973. godine u La Civilta Cattolica:
"Prije svega slabo ili nikakvo poznavanje objašnjenja koja su dana 1929. godine, zbog čega su mnogi ljudi Crkve, u središtu i na periferiji, i dalje imali negativne dojmove o doktrinalnoj, moralnoj i filozofskoj podlozi Rotary Cluba, o njegovom moralnom zakoniku, o navodnom njegovom porijeklu od Masonerije. Zbog toga je šteta što ni tada (1951.) nisu objavljena umirujuća objašnjenja", koja su bila pripremljena za objavljivanje u spomenutoj reviji. Pripremljeni tekst je objavio o. Ranelletti 1975. godine u časopisu Quaderni di Realta Nuova, pod naslovom: "Il Rotary Internazionale e la Chiesa Cattolica". To je dosad najpotpuniji i najdokumentiraniji napis o odnosima Rotarijanstva i Katoličke crkve - smatra Caprile.

Već je na kongresu Rotary Clubova u Dallasu 1929. godine bilo objašnjeno kako Rotarijanstvo nije neka sljedba, niti da želi usvojiti neki svoj poseban morahu zakonik, već da želi ispovijedati apsolutno poštivanje vjeroispovijesti svakoga svoga člana. Na kongresu Rotarijanaca u Saint Louisu 1943. godine je ponovljeno kako oni žele da svaki njihov član bude vjeran Crkvi i vjerskim zajednicama kojima pripada, te da bude prožet poštovanjem i zapovijedima svoje religije. U nekim su se zemljama akcije i izjave Rotarijanaca generalizirale i pripisivale udruženju kao takvome, uvijek gledanome s izvjesnom sumnjičavošću. Drugdje toga nije bilo. Posljedica toga je bila, da je hijerarhija u jednoj zemlji kleru zabranjivala pristup Rotarijancima, dok su u drugoj biskupiji i svjetovnjaci i svećenici mirno sudjelovali na Rotarijanskim skupovima, bili njihovi članovi, pa čak i blagoslivljali njihova sjedišta.

Nije prošlo mnogo vremena, pa je došlo do značajnih koraka Katoličke crkve: papa Ivan XXIII. je 20. travnja 1959. primio u audijenciju predsjednika Rotary Internacionala, pa i sudionike Rotarijanskoga kongresa u Rimu 20. ožujka 1983.; papa Pavao VI. je u audijenciju primio sudionike Rotarijanskoga kongresa u Rimu 20. ožujka 1965., pa više od 3000 Rotarijanaca iz Europe, Sjeverne Amerike i Istočnog Sredozemlja 14. studenoga 1970. godine.

I papa Ivan Pavao II. je u audijenciju primio sudionike 70. kongresa Rotary Internationala 14. lipnja 1979. godine i rekao: "Neka Bog pomogne Rotary Internationalu u plemenitom služenju potrebama čovječanstva. Vaše prisustvo ovdje danas pokazuje veliku snagu za dobro. Vi dolazite iz raznih zemalja i područja. Sa sobom nosite golemo iskustvo na područjima ekonomije, industrije, stručnosti, kulture, znanosti... U vašim nastojanjima i inicijativama za dobro čovjeka možete biti sigurni u razumijevanje i poštovanje Crkve. Ona je uz one koji promiču ljudsko blagostanje..."

Drugi vatikanski koncil Poslije Drugog svjetskog rata malo je dokumenata kojima su episkopati pojedinih zemalja potvrdili izopćenje protiv masonerije, dok je u Francuskoj zabilježeno povjerljivo i neformalno ovlaštenje kontakata s jednom skupinom masona. Sličnih kontakata bilo je i u još nekim zemljama. Dozvola tiskanja (imprimatur) dana je djelima nekih autora koji su pisali u prilog revizije odnosa.

Papa Ivan XXIII. je 1959. godine objavio odluku o sazivanju općega crkvenog sabora, uveo je opće savjetovanje episkopata. Prije 1. vatikanskog sabora konzultirano je bilo samo tridesetpet biskupa. Anketu o radu novoga koncila povela je Pripravna komisija II. vatikanskog koncila u lipnju 1959. i ona je završena početkom 1960. godine. Pristiglo je 1998 odgovora biskupa i redovničkih starješina. U samo njih petnaest spominjana je masonerija. Od tih petnaest samo je deset (10) tražilo ponovnu osudu masonerije. Od tih deset odgovora samo četiri su naveli uobičajene razloge (masonerija obmanjuje vjernike, širi zablude koje idu za rušenjem vjere, svjetska židovska zavjera protiv Crkve, itd), ostali su ih spajali s tekućim zabludama (komunizam, fašizam, spiritizam, itd.). Jedan odgovor je predlagao da se osuda prepusti sudu saborskih otaca, jedan je predlagao da se izopćenje ograniči samo na uporne masone (pertinaciter adhaerentes), dok su tri odgovora predlagala ublaženje kazne i da se čitavo pitanje preispita.

Zahtjevi za ponovnu osudu masonerije došli su iz relativno ograničenih područja (melhitski biskupi, episkopat Centralne Amerike, otok Rodos, jedan biskup iz Brazila i generalni starješina bazilijanaca sv. Jozafata). Budući da je ogromna većina biskupa šutjela. "moglo se, čini se, zaključiti barem to da se masonerija više ne shvaća kao teška i prijeteća opasnost po Crkvu i društvo" - zaključuju Jose A. Ferrer Benimeli i Giovanni Caprile (Massoneria e Chiesa Cattolica ieri. oggi e domani, Roma, 1979. str. 87.).

13. POVOLJAN ODJEK KONCILA MEĐU MASONIMA

Meksički biskup Sergio Mendez Arceo je na 35. generalnoj skupštini II. vatikanskog koncila, 6. prosinca 1962. godine, postavio pitanje kakvo je danas stanovište Crkve prema tajnim društvima i konkretno prema masoneriji, "koja nije uvijek ni svuda bila protuvjerska".

U masoneriji su mnogi katolici i nekatolici. Katolici upadaju u crkvene kazne, ali Crkvi ne preostaje obveza da im pastoralno pomogne. Nekatolici masoni u stanovištu Crkve vide novu zapreku sjedinjenju, a njihova bi prisutnost u masoneriji mogla pomoći da iz nje nestanu protukršćanski i protukatolički elementi. Počeci masonerije nisu bili protukršćanski i ponegdje ima znakova o mogućem izmirenju. Dobronamjernost obiju strana i pouke povijesti mogle bi pomoći saniranju razdora. Na 71. generalnoj skupštini koncila, 20. studenoga 1963. godine, kad se raspravljalo o ekumenizmu, S. Mendez Arceo, biskup iz Cuernevace u Meksiku, ponovno je govorio o masoneriji:

"Čini mi se da treba raspraviti i pitanje o kome sam već govorio prošle godine, a odnosi se na ljude različitih religija, članova udruženja, čiji su počeci, kako povijest uči, bili kršćanski i koje i danas djelomično ostaje i obnavlja se kao kršćansko. Trebalo bi "opozvati zakone koje je protiv takvih društava Crkva više puta donijela, da ne bismo došli do odvajanja dobra i zla u Crkvi, suprotno Kristovu učenju, koji je učinio da valja sačuvati korov, da ga se ne bi iščupalo zajedno sa žitom. Mislim na masoneriju, u kojoj je mnogo protukršćana, ali u kojoj su i mnogi koji vjeruju u Boga objavitelja i zovu se kršćanima, ili se barem ne uroćuju ni protiv Crkve ni protiv građanskoga društva. Među njima ima onih koji se nadaju riječi Crkve" (nav. dj. str. 87-88).

Protiv prijedloga meksičkoga biskupa govorio je na koncilu jedino nadbiskup Palerma, kardinal Ernesto Ruffini 28. rujna 1964. godine, koji je za masoneriju rekao da je ona žestoka protivnica vjere i da je velikim dijelom podržavaju Židovi.

Sklopiti mir Sljedećega dana mu je neizravno odgovorio biskup S. Mendez Arceo, izrazivši žaljenje zbog stanovišta "svih onih kršćana koji su se, zbog vjerske predrasude, skloni formirati i dopuštati vjerske komplekse, prema kojima nema nekatoličkoga pokreta ni udruženja ili koje se takvim smatra, čije se porijeklo i postojanje ne pripisuje Židovima. Masonerija npr., s kojom bismo što prije mogli sklopiti mir".

Još je jedan koncilski otac, Miguel Builes, biskup iz Santa Rosa de Osos u Kolumbiji, u svom pismenom podnesku govorio o masoneriji, zamjerajući joj da potiče sve veću golotinju, jer zastupa da žene uzimaju mušku odjeću i obratno, što je protivno Svetomu pismu.

Benimelli-Caprile mišljenje biskupa Builesa smatraju pogrešnim i "zauvijek preživjelim" i ističu da je monsinjor S. Mendez Arceo sa svih strana svijeta dobio čestitke istaknutih masona, jer je problem stvarno i široko osjetio. "Iako se na nekim područjima tiska pokušalo umanjiti značenje intervencija mons. Mendez Arcea... ne može se nijekati da je korak meksičkoga biskupa bio vrlo značajan.. " (nav. dj. str. 88-89).

Po svršetku II. vatikanskoga koncila, teolog sa sveučilišta Notre-Dame (Indiana, SAD) o. John O'Brien je govorio na raznim masonskim skupovima u Sjedinjenim Američkim Državama i u isto je vrijeme govorio katolicima o poštovanju masona. Njegove je korake komentirao George W. Cornell u članku pod naslovom "Nepovjerenje je nestalo: Zbližavanje masona i katolika", objavljenom u listu La Gazette u Montrealu (Kanada) 30. srpnja 1966. godine.

Prigodom 250. godišnjice osnivanja moderne masonerije veliki meštar Velike regionalne lože slobodnih zidara dr. Hans Gemünd iz Kolna je na konferenciji za tisak, objavljenoj u listu Suddeutsche Zeitung (München, 6-7. svibnja 1967.) rekao da tri četvrtine svih njemačkih masona pripadaju tzv. humanitarnoj orijentaciji. On je povoljno ocijenio perspektive poboljšanja odnosa s Katoličkom crkvom poslije nekoliko razgovora s istaknutim katolicima. Poboljšanje klime u odnosima s Crkvom, naglasio je, posljedica je II. vatikanskog koncila. Loža Hansa Gemunda ima 11.000, članova, ili 60 posto svih njemačkih masona.

Francuski mason Yves Marsaudon više se puta susreo s Ivanom XXIII. dok je Angelo Roncalli bio papinski nuncij u Parizu. Barun Marsaudon je poslije II. vatikanskog koncila izjavio: "Smatramo da svakoga masona mogu veseliti nepovratni rezultati Koncila, kakvi god bili njegovi momentalni zaključci.. Sa svim zaista iskrenim kršćanima se nadamo da Ivan XXIII. nije živio, djelovao, molio, patio i umro uzalud".

Žaljenje za Papom Papa Ivan XXIII. je umro 31. svibnja 1963. godine i na papinskoj stolici naslijedio ga je Pavao VI., za vrijeme koga je II. vatikanski koncil završen (1965.).

Povodom smrti Ivana XXIII. veliki meštar Velikog Orijenta Italije, prof Giordano Gamberini je pribilježio:
"Gotovo uvijek Papa ostavlja duboko žaljenje u okviru svoje Crkve, ali je zacijelo prvi put da Papa umire okružen simpatijom i ljubavlju čitavoga čovječanstva. Nestao je, kako svi osjećaju, jedan dobri čovjek.
Zajedno s ovim dobrim čovjekom, nestao je najbistriji i ujedno najgenijalniji i najuspješniji branitelj Crkve. On se je posvetio nadživljavanju Crkve i tome je bio spreman žrtvovati svaku drugu njezinu tradicionalnu vrednotu.
I njegova je smrt veliko zlo po Crkvu. Ali umro je i čovjek koji je, na temelju istinskoga kršćanskog osjećanja, sebi obećao ukloniti jaz koji je u Crkvi nastao prije njega, između same nje i moderne civilizacije. I njegova je smrt veliko zlo za sve." (Agenzia Pantheon, 4. lipnja 1963.).

Isti je prof. Gamberini, ali tada više ne kao veliki meštar Velikog Orijenta Italije, pisao povodom smrti pape Pavla VI. 1978. godine:
"Za nas je ovo smrt onoga koji je učinio da padne osuda Klementa XII. i njegovih nasljednika.
Ili prvi je put - u povijesti moderne masonerije - da umire poglavar najveće zapadne religije, a nije u neprijateljstvu s masonima.
Po prvi put u povijesti masoni mogu odati počast grobu jednoga Pape, bez neodlučnosti i protivljenja."

Zanimljivo je što je tom prigodom u masonskoj "Rivista Masonica" pisao don Rosario Esposito, jedan od trojice katoličkih svećenika u Italiji koji su imali redovite kontakte s masonima:
"Dominikanac o. Felix A. Morlion, vrlo poznat kao osnivač Međunarodnoga sveučilišta 'Pro Deo'.., povjerio mi je da je jednoga dana govorio s tadašnjim monsinjorom G. B. Montinijem o kobnim odnosima između Crkve i Masonerije. Montini mu je rekao kao: 'Neće proći jedna generacija i doći će do izmirenja među dvama društvima' (...). Predviđanje - rekao bih: odluka - potpuno se je ispunila; susret s Morlionom nije mogao biti prije 1948-1950. godine: pismo Svetog Oficija kardinalu Krolu datirano je s 19. srpnja 1974. godine, pa su se granice jedne generacije potpuno poštivale".

14. VAŽNO PISMO KARDINALA ŠEPERA

Smrt pape Ivana XXIII. bila je nova prilika da se odrede granice raznih masonskih skupina u Francuskoj. Citiram odlomke iz izdanja "la Republique du Grand Orient" (Pariz,. 1964, str. 177-178):

"Velika loža Francuske se klanja s uzbuđenjem pred posmrtnim ostacima jednoga duhovnoga poglavara, koji je imao rijetku zaslugu što je proširio vlastiti horizont preko posvećenih granica, te da je uzdigao svoju misao s mudrošću i hrabrošću do razine snošljivosti o kojoj je pružio najpoučniji primjer".

"Dosad su smrt jednoga Pape masoni mogli smatrati kao običan događaj. Međutim, i najokorjeliji antiklerikalac mora priznati da su se u tom pogledu čini se vremena promijenila."

Pa ipak, Veliki je Orijent Francuske ostao na čvrstim antireligioznim pozicijama, jer je njegov veliki meštar u svom nastupnom govoru 1963. godine rekao:
"Povodom smrti Ivana XXIII. odbio sam dati intervju za tisak. Vijeće Reda je odobrilo ovaj moj potez, ne želeći se izložiti neobičnosti da pjeva hvale jednome papi. Papa, pa bio i Ivan XXIII. ostaje solidaran s dogmatskom akcijom Rimokatoličke crkve".

Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper je 1961. imenovan članom Centralne pripravne koncilske komisije, 1962. imenovan je i članom Komisije za vjeru i ćudoređe, 1965. imenovan je kardinalom i članom Komisije za reviziju crkvenoga zakonika, 1987. imenovan je predsjednikom Doktrinalne komisije sinode biskupa, a 8. siječnja 1968. godine postao je pročelnikom Svete kongregacije za nauk vjere, nekadašnjeg Svetog Oficija. Već 28. veljače 1968. godine uputio je episkopatima upitnik o masoneriji, s 12 pitanja.

Kongregacija je dobila desetak odgovora i oni su bili reprezentativni, jer su bili iz zemalja u kojima je masonerija jaka i vrlo aktivna. Nekolicina stručnjaka proučila je odgovore i priredila dokumentirana mišljenja s povijesnog i današnjega moralnoga i pravnog stanovišta Njihova su mišljenja proučili savjetnici Kongregacije i u jesen 1970. godine uslijedilo je plenarno zasjedanje Kongregacije. Zatim je novo savjetovanje s episkopatima trajalo još nekoliko godina.

Pismo kardinalu Krolu Na taj je način došlo do osnovnoga datuma kad je Sveta Stolica prvi put nakon 1738. godine javno dopuštala da ima tipova masonerije bez sadržaja koji se protivi Crkvi: dokument na latinskome, datiran s 19. srpnja 1974. godine, s potpisom kardinala Franje Šepera bio je upućen nadbiskupu Philadelphije (SAD), J. Krolu. Šeperovo pismo donosim u prijevodu:

"Vrlo poštovana eminencijo,

mnogi su biskupi zatražili objašnjenje ove Svete Kongregacije o dometu i tumačenju 2335. kanona Zakonika kanonskoga prava, koji pod kaznom izopćenja katolicima zabranjuje upisivanje u masonske ili druga slična udruženja.

Tijekom dosta dugog razmatranja ovoga problema, Sveta Stolica je više puta tražila mišljenje Biskupskih konferencija posebno zainteresiranih za ovo pitanje, da bi bolje upoznala prirodu i djelovanje spomenutih udruženja, kao i mišljenje biskupa.

Velika različitost odgovora ukazuje na različitost situacija u svakoj zemlji i ne dopušta Svetoj Stolici da mijenja dosad postojeće opće zakonodavstvo, koje stoga ostaje na snazi dok nadležna Papinska komisija za reviziju Zakonika kanonskoga prava ne objavi novi kanonski zakon.

Međutim, uzimajući u razmatranje posebne slučajeve valja znati da kazneni zakon treba tumačiti u restriktivnome smislu. Zbog toga se pouzdanije može učiti i primjenjivati mišljenje onih autora da se spomenuti 2335. kanon odnosi samo na katolike koji su upisani u udruženja koja su se zaista urotile protiv Crkve.

Ipak, u svakome slučaju ostaje zabranjeno klericima, redovnicima i članovima Svjetovnih ustanova da se upisuju u bilo kakav tip masonskih udruženja."

Šeperovo je pismo komentirao isusovac Giovanni Caprile u reviji "La Civilta Cattolica", pa navodim najizrazitija mjesta: Dokument sadrži opća načela i ne obraća se nijednoj posebnoj zemlji, stoga ima univerzalno značenje.

"Dokument, ipak, unosi neke novosti. Dok su dosad službene izjave Svetog Oficija uvijek išle u smislu shvaćanja pripadnosti katolika bilo kojem tipu masonerije, bez razlika, sad se dopušta - barem vodeći računa o konkretnim uvjetima našega vremena - da mogu postojati i stvarno postoje neka masonska udruženja koja nemaju ništa urotničko protiv Crkve i protiv vjere njihovih članova katolika.

Drugi novi i vrlo važan element, koji sigurno odgovara duhu Svete Kongregacije, jest sljedeći: odsad ubuduće će na pojedine biskupske konferencije spadati sud o raznim tipovima masonerije i o njihovu stvarnom držanju prema Crkvi. Takvom će se sudu vjernici prilagoditi. "

Izopćenje i savjest O. Caprile ističe jednu praktičnu primjedbu: "Kako se trebaju ponašati oni koji su se dosad smatrali i bili izopćeni samo zbog činjenice što su bili upisani u masoneriju? Nitko bolje od njih, u savjesti i punoj lojalnosti, ne može suditi o prirodi i aktivnosti masonske skupine kojoj pripada. Ako njegova katolička vjera tu ne nalazi ništa sistematski protivnoga i organiziranoga protiv Crkve i njezinih doktrinalnih, moralnih načela, itd., on može ostati u društvu.

Više se neće morati smatrati izopćenim, te će stoga - jednako kao i svaki drugi vjernik - moći primati sakramente i potpuno sudjelovati u životu Crkve. On ne treba neka posebno odrješenje od izopćenja."

"Za klerike, redovnike i članove svjetovnih ustanova ostaje zabrana upisivanja u bilo kakvo masonsko udruženje, pa i u ona koja ne spadaju pod udar 2335. kanona"

Kardinal J. Krol je rekao da pismo kardinala Šepera "jasno pokazuje da Crkva i dalje ne savjetuje katolicima upisivanje u masoneriju, te da nameće kaznu izopćenja u slučaju pripadnosti tajnim društvima koja su protivna Crkvi."

Caprile smatra da je Šeperov dokument "smiono zauzimanje stanovišta prema bolje upoznatoj stvarnosti..."

Dokument kardinala F. Šepera od 19. srpnja 1974. godine i njegovo predstavljanje u "La Civilta Cattolica" imali su snažan odjek u tisku.

U Francuskoj ga je petnaestogodišnji "La Documentation Cahtolique" odmah prevela. Pismo je u cijelosti objavio službeni bilten Talijanske biskupske konferencije, ali bez ijedne riječi komentara ili konkretne primjene.

Engleski su biskupi po završetku svoga plenarnog zasjedanja od 11. do 14. studenoga 1974. godine već prije objavili izjavu kojom su izvijestili o rimskome dokumentu i restriktivno ga komentirali.

"Nisu izostale ni sporadične kritike tzv. tradicionalističkih katolika, kao što su pristaše monsinjora Marcela Lefebvrea. Oni su optuživali Vatikan zbog masonskih infiltracija, optužujući jednoga ili drugog kardinala, ne štedeći ni najbliže suradnike pape Ivana Pavla II. Vikar Rima kardinal Ugo Poletti je oštro na to reagirao u vatikanskom "Osservatore Romanu" 12. prosinca 1976. godine.

Dugo otvoreno pismo kardinalu Šeperu uputio je Jedrzej Giertych iz Londona u siječnju 1975., dokazujući da su "vlasti Crkve nedavno počinile veliku zabludu izmijenivši sud i... ponašanje prema Masoneriji" (About Freemasonry and the Church. An open letter to his Eminence cardinal Franjo Šeper).

15. NESPOJIVA PRIPADNOST CRKVI I MASONERIJI

Jedrzej Giertych iz Londona u pismu kardinalu Šeperu smatra da su "vlasti Crkve nedavno počinile veliku zabludu izmijenivši sud i... ponašanje prema masoneriji" U Sjedinjenim Američkim Državama vrlo je značajan bio govor njujorškog nadbiskupa kardinala Terencea Cookea 28. ožujka 1976. godine na 31. godišnjem sastanku masona u Državi New York, na koji su bili pozvani i predstavnici dobrotvorne organizacije Kolumbovih vitezova.

Rekao da su se Crkva i masonerija u prošlosti smatrale strane jedna drugoj, ponajviše jer nije bilo kontakata; pohvalio je privrženost masonerije izvjesnim duhovnim vrednotama kao što je vjera u Vrhovnu Biće i poštivanje Svetoga pisma:

"Nema mnogo godina kad su neki tvrdili da je Bog mrtav. Nijedan pravi mason u Americi to ne bi nikada rekao!"

Sveta Stolica je završila reviziju Crkvenoga zakonika, na kojoj se radilo poslije Drugoga vatikanskog koncila. Novi Zakonik kanonskoga prava objavio je papa Ivan Pavao II. 25. siječnja 1983. godine. U njemu su dokinuti kanoni s masonima i osobito 2335. kanon zakonika iz 1917. godine, koji je ipso facto izopćivao svakoga pripadnika neke masonske lože. Sadašnji kanonski zakonik OSUĐUJE samo "one koji se upišu u neko udruženje koje rovari protiv Crkve".

Sotonska kaseta Iste je godine u studenome vatikanska Kongregacija za nauk vjere objavila deklaraciju kojom je ponovila nespojivost između pripadnosti Katoličkoj crkvi i masoneriji. Deklaraciju je potpisao njezin pročelnik kardinal Ratzinger. U deklaraciji se kaže da su "katolici koji su članovi masonerije u stanju smrtnoga grijeha i ne smiju pristupiti svetoj pričesti".

U francuskom mjesečniku "L'actualite religieuse" od 15. ožujka 1995. godine, u seriji napisa o masoneriji, jedan od njih je napisao Laurent Grzybowski, pod naslovom "Sotonska kaseta".

U ožujku 1994. godine, na konferenciji za tisak u sjedištu Velike lože Francuske u Parizu, versajski biskup mons. Jean-Charles Thomas i veliki meštar Jean-Louis Mandinaud najavili su izlazak zajedničke video-kasete, kasete pod naslovom "Jardin cache" (Skriveni vrt. Pogled na katolike masone Velike lože Francuske).

Nova video-kaseta je djelo Bertranda Le Goaeca i Jean-Bernarda Gannea i traje 41 minutu. Kaseta je snimljena u koprodukciji Kršćanskih medija Yvelines, Velike lože Francuske i Francuskog komiteta Radio-televizije.

Kaseta ima dva dijela: najprije tri masona različitih generacija trideset minuta izlažu svoje poglede na svijet i život, što ih stalno zanima i o njihovoj metodi zajedničkoga razmišljanja, svjedoče da su katolici i masoni i kako pomiruju svoju vjeru i svoje masonske obveze; zatim biskup Thomas i nekadašnji ministar Hubert Germain, katolik i mason, govore o svom susretu i dijalogu koji traje već četiri godine.

Versajski biskup mons. Thomas je prije šest godina počeo kontaktirati s ocem Reneom Berthierom, nekadašnjim izvjestiteljem na TV kanalu Europe 1, koji je mnogo raspravljao s masonima. Biskup Thomas je 1989. godine počeo neformalno razmišljati s jednom skupinom masona iz Velike lože Francuske, u kojoj su bila četiri katolika, jedan Židov, jedan pravoslavac i jedan agnostik. Valja naglasiti da Velika loža Francuske ima originalno mjesto u francuskoj masoneriji.

Tri su skupine francuskih masona: Veliki Orijent, Velika loža Francuske i Velika nacionalna loža Francuske.

Veliki Orijent je najznačajniji, ima 30.000 članova i više je agnostičan, njegove su značajke racionalizam i laička borba i on je sačuvao stari antiklerikalizam.

Velika loža Francuske ima oko 20.000 članova i zauzima srednju poziciju među francuskim masonima. Nastala je 1894. godine, nakon raskida s Velikim Orijentom. Ona favorizira otvoreniji laicitet i pokazuje zanimanje za religiju. Sačuvala je poštovanje Velikog Arhitekta, ali ga ne' poistovjećuje s objavljenim Bogom i okuplja i agnostike i vjernike svih religija.

Velika nacionalna loža Francuske ima 15.000 članova i zastupa "apsolutnu vjeru u Bogai u njegovu objavljenu volju".

Sastanci u Parizu Biskup Thomas i skupina masona iz Velike lože Francuske sastajali su se svaka dva mjeseca, već pet godina, u velikoj diskreciji. Prvi javni susret bio je 10. studenoga 1992. godine u Centru Sevres u Parizu. Sastali su se biskup Thomas i veliki meštar Michel Barat. 8iskup je želio ići i dalje, pa je lansirao ideju o video-kaseti. On je sugovornicima rekao: "Zašto ne reći javno ono što govorimo posve tiho?"

Biskup Thomas je u veljači 1992. godine uputio pismo kardinalu Ratzingeru, pročelniku Svete Kongregacije za nauk vjere, da ga informira o svom radu i zamolio sastanak. Odgovora nije bilo, pa je u srpnju 1992. godine uputio novo pismo i obavijestio o projektu video-kasete. Odgovora nije bilo. Na dan spomenute konferencije za tisak, u kojoj je najavljen izlazak video-kasete, ujutro je biskup pozvan u papinsku nuncijaturu. Nuncij mu je predao pismo kardinala Ratzingera koji je tražio da se kaseta ne plasira. Biskup je odbio... i predao mu je primjerak kasete neka prosudi.

Četiri mjeseca kasnije kardinal Ratzinger je zatražio da se obustavi svaki razgovor s masonima. U svom odgovoru biskup Thomas je obećao da više neće davati javnih izjava, u ostalome ništa nije popustio. Pozvao se je na II. vatikanski koncil i na napredovanje međuvjerskoga dijaloga. U trećemu pismu kardinal Ratzinger je pisao da su mu pisali mnogi katolici i da je njegovo ponašanje predmet skandala.

Versajski biskup je odgovorio da je i Krist često izazivao skandale, te da je Papa Ivan Pavao II. mnoge šokirao svojim sudjelovanjem na međuvjerskom susretu u Asizu. Pismo je uputio 19. svibnja 1994. godine.

Reakcija javnosti na najavu videokasete nije bilo mnogo, nešto u versajlskoj biskupiji. Izdavači su odlučili postupati razborito. Kaseta se nije pojavila u katalogu prodaje video-kaseta pismenim putem i izostalo je njezino emitiranje preko televizije.

Od 1.300 kaseta, tisuću ih je plasirano preko Velike lože Francuske, a 300 ih je prodano u versajskoj biskupiji. Izdavači su kasetu opskrbili popratnim tekstom, s nekoliko razmišljanja o pitanjima koja kaseta prikazuje.

U tekstu biskup Thomas uvijeno piše o stanovištu kardinala Ratzingera i poziva se na kanonsko pravo. On ipak s vremena na vrijeme nastavlja dijalog s masonima. On kaže: "Više volim biti traktor nego vozilo formule 1". Njegov se postupak isplatio: žele ga sresti i druge masonske lože, a brojni su mu vjernici izrazili poštovanje, jer su shvatili da kršćani trebaju izmijeniti svoje gledanje.

Izvor:

Vijesnik

Glavni izbornik

Vi ste ovdje

Ćiril Petešić: Katolička crkva i masonerija

Izvor: