Strah katolika od masona
Crkveni zakonik iz 1983, mekši je prema slobodnom zidarstvu od onoga iz 1917. Međutim, ostaje sukobljenost u temeljnim pitanjima. A kad se tome dodaju i izvjesne nacionalne boje...
Borba, 19/20.01.1991, Mirko Mlakar
U beogradskom Centru Sava 23, lipnja (juna), uz pomoć ,braće° sa Zapada, instalirana; je Velika loža Jugoslavije. Državne su vlasti masone dopustile, upisale ih u registar. Bilo je najavljeno da će od jeseni masoni djelovati i u Zagrebu. Eto već i debele zime, a ništa od zagrebačke lože. Možda je to u vezi sa željenim imenom lože - Maksimilijan Vrhovac? Ličnost s kraja 18. i početka prošlog stoljeća bio je mason, preteča ilirizma, ali i - zagrebački biskup.
Svi totalitarni, "monistički" sistemi zabranjivali su postojanje slobodnih zidara. Filozofija prosvjetiteljstva - u stvari, filozofija ljudskih prava - nije samo masonska, ali se oni za nju ustrajno bore već preko dva vijeka. Kao što su im nekad glavni protivnik bile moćne crkve-kao matice i matrice svega postojećeg, tako su ih kasnije proganjali i oni koji su stvarali svoje "crkve" - od Hitlera do Staljina. Nekad su zabranjivani, kao i komunisti. Govorilo se o masonsko-komunističko-židovsko-itd. zavjerama.
Neće žene
Slobodni zidari poznati su po tajnovitosti, odnosno po tajnosti. To im služi da sami sebi ostanu gospodarima, da se sačuvaju od kontrole vlasti, što im je naročito bilo važno u vrijeme dok njihove liberalne ideje nisu bile po volji vladajućih. (Usput, izgleda da žene ne mogu biti masoni. Zato što, kažu, ženska stvorenja mogu sačuvati tajnu samo ako joj se ne kaže da je nešto tajna?) Masonom postaje osoba koja se dugo promatra, a onda biva preporučena. Prima se, nakon stroge selekcije, uz poseban ritual u kojem se zaklinje da će tajne čuvati i po cijenu života. Slijedi pripravnički staž, a potom je penjanje možda do najvišeg, 33. stupnja. Vrednuju se doprinosi člana zaštiti individualnih prava, njegov humanizam i humanitarnost, intelektualni dometi, ugled u radno-životnoj sredini... Među masonima su u pravilu ljudi vrhunskog kova. Voltaire, Goethe, Bakunjin, Rotschild, Ivan Meštrović, Pjer Križanić, Mile Budak, Ivo Andrić...Tu su, neizbježno, i političari - strani i domaći, uključujući i "najcrvenije"; mada sakriveno od javnosti.
Do prve crkvene osude masonerije i zabrane katolicima da njoj pristupe dolazi 1738, dakle, samo 21 godinu nakon osnutka Velike lože Engleske. Riječ je o buli Klementa XII "Ineminenti apostolatus specula". Vatikanski prvak kao razloge osude ističe tajnost (mrze javnost zato što čine zlo), te što su zabranjeni i od državnih vlasti. Zanimljivo - osnovna pravila regularne masonerije napisao je pastor Anderson 15 godina prije papine osude. Protestanti, naročito anglikanci, mnogo su "mekši" prema masonima. Svakako to je u vezi sa zemljom u kojoj su nastali i iz koje su se širili, nerijetko i u skladu s državnim interesima. Inače, regularna je ona masonerija koja je priznata od Engleske lože - matice tj. "majke".
Osudu iz dokumenta pape Klementa XII potvrdilo je nekoliko njegovih nasljednika, a masoni su tema cijele enciklike Leona XIII "Humanum genus" (1884). Masonerija - prikazana kao Kraljevstvo Sotonino -osuđuje se zbog njezine tajnosti, privrženosti filozofiji naturalizma, zbog antipapinstva; nijekanja i onih vjerskih istina koje se mogu spoznati razumom, kobnih posljedica za moral, te zbog zalaganja za vjerski indiferentizam (ravnodušnost) države.
Protukatolička Antanta
Ondašnje pape, znači, nastupaju s uvjerenjem da je jedino u Katoličkoj crkvi sačuvana punina Objavljene istine, te je njihovoj optici morao biti potpuno odbojan indiferentizam, naturalizam, deizam; laicizam države, sekularizacija društva i ostalo što su masoni promicali, Slobodnozidarska društva, ukratko, isticanjem ljudskih prava i sloboda "otimaju" ono što Crkva drži pravima Božjim! Spekulativnije. u temelju kršćanstva je Kristov misterij od Utjelovljenja do Uskrsnuća, a masonski je misterij u gradnji Hrama duhovnog kroz ljudsku povijest. Stoga isu im i simboli graditeljski - od šestara do trokuta. Masonska je organizacija elitistička, aristokratska (gr. aristos = najbolji, najugledniji), a Crkva se nastoji iskazati sveopćom, "populističkom". U tom smislu jasno postaje i, primjerice, stalna zaokupljenost, pa i strah nadbiskupa Alojzija Stepinca od masonske opasnosti mada je, mora se priznati, uočavao i realnije po pogibelji.
Nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-1965),. Crkva više ne osuđuje idejne i praktične protivnike nego im nudi dijalog. Bilo je nekih pokušaja dijalogiziranja i s masonima, ali se kontakti nisu razvili. Crkvena kazna za masonstvo zadržana je i u Crkvenom zakoniku iz 1983; ali se slobodno zidarstvo u određenom kanonu izrijekom ne spominje. Po Zakoniku iz 1917; tko bi se uključio u "masonsku sektu i u druge istovrsne udružbe koje rovare protiv Crkve ili protiv legitimnih civilnih vlasti" - bio bi izopćen.
Masonska je organizacija internacionalna i nadstranačka. To bi bila jedna bolja, principijelna osobina. Međutim...
U odgovorima Smiljane Rendić, urednice katoličkog tjednika "Glas koncila" na pitanja urednika zagrebačkog "Radija 101", između ostalog, stoji i ovo:
Možda nije daleko od istine mišljenje nekih povjesničara da je upravo jaka masonerija u država Antante htjela rasap Austro-Ugarske kao posljednje katoličke velevlasti, a Srbija u prvom svjetskom-ratu bijaše saveznicom Antante. U stvaranju pak druge Jugoslavije masonerija nije sudjelovala. zbrisana od fašističkog i nacističkog totalitarizma, ostala je zbrisanom i pod komunističkim totalitarizmom. Sada, pak, kada se na prostoru druge Jugoslavije počinju stvarati konfederalne države, obnavljati masoneriju pod unitarnim jugoslavenskim imenom ne čini se osobito mudrim. A i pitanje je što bi zapravo ta obnovljena jugomasonerija imala raditi na ovim prostorima, osim da, snobovski promišljajući masonsku ideologiju mozgom dojučerašnjih komunista i komunističkih slugu, primitivno oponaša masonske tradicije s drugih prostora, i da se na zastarjele načine, kako više ni masonerija u svijetu ne čini, bori protiv Katoličke Crkve, unoseći u tu borbu i mitove koji nisu masonski, nego, po svoj prilici, vidovdanski".
Riječi su iz jeseni 1990...
Izvor:
- Borba