Red Crvenog Križa osnovao je Konstantin Veliki u spomen božanskog čuda (vizije crvenog križa na bijelom stijegu oko kojeg je stajao natpis: In Hoc Signo Vinces) koje ga je navelo na preobraćenje na Kršćanstvo te kao nagradu za vjernost pojedinih vojnika u nezaboravnoj bitci kod Saxa Rubre (u blizini Rima) 28. listopada 312. godine. Prema predanju, kralj Konstantin je naredio da svaki vojnik na svom štitu napiše XPICMON (Chrismon) odnosno nacrta znak kojeg su činila grčka slova X (chi) e P (ro) za što se u Bizantu vjerovalo da predstavlja grčku riječ XPICTOS (Christos). Taj isti znak nacrtan je i na carskoj zastavi, podno orla, zastavi koja je predvodila njegove legije u pobjedu. Potom je okupio vođe tih kršćanskih legija i u prisutnosti ostalih časnika osnovao Kršćanski viteški red (Christian Order of Knighthood) imenujući ih Vitezovima Crvenog križa formiravši tako poseban odred carske tjelesne straže. Na njihovo čelo postavlja Euzebija, Nikomedijskog biskupa, koji dobiva titulu potkralja, odnosno drugog zapovjednika.
Red Svetog Groba je osnovan 326. godine u slavu Sv. Helene, Konstantinove majke koja je pronašla mjesto Kristova groba. Prema kraljevskom dekretu, samo su vitezovi Crvenog Križa mogli biti članovi tog novog Reda u koji su pristupali i davali zavjet po posebnom ritualu klečeći na Kristovom grobu. U Jeruzalemu je Konstantin ustanovio i Red Velikog Križa koji je bio dodijeljen samo nekolicini njegovih istaknutih generala i učitelja kao poseban znak zahvalnosti za njihove zasluge.
Treći red, operativni Red Sv. Ivana Evanđelista osnovan je u vrijeme Julijana Apostata (Flavius Claudius Julianus, 322-363). Za vrijeme rekonstrukcije Hrama u Jeruzalemu on je pronašao knjigu koja se otvorila na mjestu gdje je pisalo: “U početku bijaše Riječ, i ona bijaše od Boga, i ona bijaše Bog!” Svi radnici koji su bili prisutni tom otkriću su prešli na Kršćanstvo i dobili naslov Viteza Sv. Ivana Evanđelista obilježivši na taj način čin prihvaćanja plašta Isusove poniznosti.
1100. godine Križari iz svih zemalja nosili su stijeg Reda Vitezova Crvenog Rimskog Križa i Konstantina. Na Velikoj Konklavi Reda koja se održavala u Rimu, 11. svibnja, 1099. imperator Michael Angelo Comnenus biva izabran za Suverenog velikog majstora. Tada je Suvereni veliki savjet izdao edikt kojim limitira aktivno članstvo Vitezova Velikog Križa na pedeset vitezova u svakom kraljevstvu ili zemlji te da Vitez Velikog Križa ima prednost pri predsjedanju pri svakom viteškom okupljanju vitezova Crvenog Križa, odmah nakon Suverenog velikog majstora. Papa Innocent III. 1193. pledira da Vitezovi Crvenog Križa, Svetog Groba i Svetog Ivana Evanđelista izbace nevjernike iz Konstantinopola. Engleski kralj Richard 1195. godine biva izabran za Suverenog velikog majstora Vitezova Rima i Konstantina zbog velikih zasluga u Jeruzalemu. Po povratku Križara (1200.g.) do otprilike 1654. godine Red Vitezova Rima i Konstantina se ne spominje. Nema zapisa da je održana generalna skupština već su kraljevi Španjolske i Francuske, kao i Njemački imperator dobili suverenost nad Redom od Božanskog autoriteta u svojim domovinama. Redovi Crvenog Križa, Svetog Groba i Svetog Ivana Evanđelista su revitalizirani u Engleskoj na prvoj konklavi koju je u veljači 1688. sazvao Njemački veleposlanik pri sudu Sv. Ivana. Venecijanski svećenik i mislilac opat Guisiniani, za vrijeme posjeta Engleskoj u svibnju 1692. dodjeljuje navedena tri reda nekolicini atašea pri engleskom sudu a Sir Bernard Burke o tome piše: „Vojvoda Francis I. od Parme iz kuće Farnese je rujna 1699. postavljen za Velikog majstora Vitezova Crvenog Križa Rima i Konstantina uz veliku pompu!“ Baron Hunde u „Strogoj observanci“ (Strict Observance) iz 1750. i Templarskom sustavu spominje masonsku povezanost reda i navodi kako su Vitezovi Crvenog Križa jedini red kršćanskih vitezova koji ima redovan slijed od kada je bio utemeljen 312. godine!!?
